(…Postaje kasno.)
(Moji kapci su teški.)
(Trebao bih na spavanje.)
(Ostavljam knjigu koju sam čitao i gledam kroz prozor.)
(Proces sna je uvijek borba protiv galame.)
(Lajanje, jauk policijske sirene… pa čak i moje nametljive misli.)
(Ali danas ni zupčanici mog mozga ne proizvode mnogo zvuka.)
(Večeras je naprosto… neobično tiho.)
(Tiho.)
(…Pretiho.)
(Osjećam se nemirno.)
(Pogled mi luta put hodnika iza vrata.)
(Rastojanje između moje sobe i susjednog zida je samo deset koraka.)
(Znam jer mi je navika da ih brojim kad god izlazim.)
(Jedan, dva, tri… odsutno, ali uvijek.)
(Ne znam zašto.)
(Možda samo volim da sam svjestan mojeg okruženja, do najmanjih detalja.)
(…Ali večeras je drugačije.)
(Hodnik izgleda kao da se rasteže u ništavilo, kao grlo ogromne zvijeri.)
(Logičko razmišljanje me opominje da je to samo moja mašta.)
(Nije to ništa.)
(To je samo hodnik.)
(Ali…)
(Ne želim da ga gledam.)
(Stoga udahnuh… i zatvorih moje oči.)
(U mojoj sobi…)
(…je krevet.)
(U mojoj sobi…)
(…stoji plakar.)
(U mojoj sobi…)
(…slike brodova stoje uramljene na zidu.)
(Moja soba je dio mene.)
(To je svijet kojeg znam ko sopstveni dlan.)
(Da mi neko prekrije povezom oči i naredi mi da se snađem…)
(Učinio bih to bez najmanje poteškoće.)
(Sve dok se nešto ne promijeni, zatvorene oči ne čine nikakvu razliku.)
(U ovoj sobi, uvijek mogu naći ono što želim naći.)
(Jer u ovoj sobi… znam kako sve izgleda.)
(Moram ustati rano sjutra.)
(Trebao bih zaspati.)
(…)
(…)
(…?)
(…??)
(…Koraci?)
(…Nemoguće.)
(Sto posto mi se čini.)
(Ali je sve bliže.)
(I bliže.)
(I bliže.)
(I… bliže.)
(Nestadoše.)
(Nema teoretske šanse da je neko tu.)
“Otvori… oči.”
(Da li da ih otvorim?)
(Ne otvaram ih.)
“Otvori svoje oči.”
“Pogledaj me.”
(Trudim se da ignorišem glas. Bio je to više stidljiv šapat, slab i pun daha.)
“Zašto nećeš da me pogledaš?”
“Gdje su ti maniri?”
“Ako stranac zatraži pomoć… da li je pristojno ignorisati ga?”
“Da li je to… tako?”
(Osjećam nečiji dah preko uveta.)
(…Hladan je.)
“Podijeliću… tajnu s tobom.”
“Nikad nijesam vidio sebe.”
“Ne znam da li mi je lice ružno.”
“Ne znam boju moje kože.”
“Ne znam jesam li uopšte ovdje.”
“Zato treba… da otvoriš oči.”
“Da bi mi rekao na šta ličim.”
“Ali… ja sam i stidljiv.”
“Tako da se možda sakrijem u trenutku kad ih otvoriš.”
“Nećeš me nigdje naći i uskoro… ćeš zaboraviti.”
“Kao blijedi san.”
(…)
“Znam da ne spavaš.”
“Slušaš, sa tim malenim ušima tvojim.”
“Djeluju tako lomljivo.”
“Skoro kao da bih ih mogao ščepati…”
(Osjetim kako mi nešto miluje uvo.)
“Obaviti svoje prste oko njih…”
“…i iščupati.”
“Ako to učinim, hoćeš li vikati?”
“Hoću li čuti tvoj glas?”
“Samo šala.”
“Šalim se.”
“Ne boj se.”
“E..”
“Šta misliš, kako mi izgledaju… oči?”
“Kada se naši pogledi napokon sretnu… šta li će naći?”
“Odgovori mi.”
(Kako im oči izgledaju?)
“Izgledaju… izgubljeno?”
“Moguće…”
“Nikad nijesam siguran gdje sam.”
“Moji dani se sastoje od pukog lutanja tražeći… nešto.”
“Brinem se da ako ne pazim, ono što tražim će pobjeći.”
“Pomisao me plaši.”
“Mnogo me užasava.”
“Zato ih stalno držim otvorene.”
“Čak i kad se nema što vidjeti.”
“Tako mi ništa neće izmaći.”
“Bez obzira gdje ode… i bez obzira gdje se sakrije…”
“Bez obzira koliko zastrašujuć ovaj svijet bio…”
“Bez obzira koliko bezbrojnih, užasnih stvari svjedočim usput.”
“Bez obzira na sve… nikad neću trepnuti.”
“Zauvijek ću biti zbunjen svjetovima oko sebe.”
“Zauvijek ću biti… izgubljen.”
“Ali što je to što tražim?”
“Toliko je dugo bilo od kad je moje lutanje počelo… Više se ne sjećam osjećanja koja su me navela na to.”
“Šta li je to?”
“Je li to nešto što mogu držati?”
“Je li to biće od kože i kostiju?”
“Je li blizu?”
“Jesi li ti to?”
“Jesi li ikad nešto toliko usrdno tražio…”
“… da si izgubio sebe tražeći?”
“Jesi li?”
(Ostajem tih.)
“Ove oči…”
“Jesu li ovo… moje oči?”
(Da.)
“Dobar odgovor.”
“Ipak, postoji samo jedan način da saznamo istinu.”
“Otvori… oči.”
(Da li da ih otvorim?)
“Znači nećeš da me pogledaš.”
“Iako su tvoje oči… tako lijepe.”
“Ne vidim ih. Ali mogu da ih zamislim, iza njihovog vela mesa.”
“Okrugle kao biseri.”
“I sjajne kao dragulji.”
“Tako, tako lijepe.”
(Hladan dah mi miluje trepavice.)
“…U redu je. Imamo još vremena.”
“Noć je mirna… i tiha.”
“Ljudi su dobri u zatvaranju svojih vrata.”
“Znaš li… što su vrata?”
“Naravno da znaš.”
“Imaš ih… baš tamo. Na granici tvog malog svijeta.”
“Vrata su barijera da istjera ono loše.”
“Loše može biti bilo što. Loša osoba, loš miris…”
“A ponekad, ja.”
“Ne umijem otvoriti vrata.”
“Meni su… teška.”
“Trebam li da guram ili da vučem?”
“Trebam li da obrnem kvaku ili ne?”
“Trebam li da probam da ih skinem sa šarki?”
“Trebam li da ih gulim nadajući se da će se raspasti?”
“A šta se desi… kad se otvore?”
“Da li ih… zatvorim iza sebe?”
“Da li ih držim otvorena?”
“Ali možda je to nepristojno osobi koja ih je zatvorila.”
“Ali… kako da onda izađem?”
“A šta ako ih vjetar zatvori?”
“Toliko opcija.”
“Toliko stvari koje mogu poći naopako.”
“Kad god ostanem ispred otvorenih vrata… paralizuje me.”
“Volim da buljim u njih dugo.”
“I razmišljam o mojim izgovorima.”
“Zato što nijesu ništa više od toga.”
“Ono što mi najviše smeta o ideji zatvorenih vrata je da one postoje…”
“… da bi me držala vani.”
“Ispunjava me potrebom… da uđem.”
“Stoga tražim otvor ili prozor.”
“Bilo šta što bi bilo otvoreno.”
“Bilo šta što bi me pustilo unutra.”
“Nijesam dobar sa vratima.”
“Ali dokle god postoji mjesto gdje mogu stati… mogu ući bilo gde.”
“Svake noći, preskačem preko sijenki ulica.”
“Pažljiv sam, da me ne bi uhvatila svjetlost.”
“U mom vječitom traganju, biram mjesto za odmor.”
“Iskradam se i provodim noć gdje god mi je udobno, bez ometanja ikoga.”
“Obično je tavan, podrum, tamo gdje ima prašine i zemlje.”
“Osjećam se kao kući tu.”
“Ali ponekad…”
“Samo ponekad…”
“Prohtjev bubri u meni…”
“Prohtjev… da budem viđen.”
“Stoga uporno tražim.”
“Otvorena vrata.”
“Ili ulaz pokriven tamom.”
“Da bi neko bio da drugom kraju… budan.”
“Kao da me… čeka.”
“Ali ti nećeš da me pogledaš.”
“Iako si otvorio vrata za posjetioce.”
“Zašto?”
“Da li se… plašiš?”
“Da li te plašim?”
“Ne, ne može biti.”
“Toliko dugo ćaskamo.”
“Još me nijesi istjerao.”
“To znači… da si me prihvatio.”
“Zato sam siguran da ako ti ispružim ruku…”
(Nešto mi pomjeri pokrivač.)
“Radnja bi bila recipročna… i uzeo bi je.”
“Siguran sam da su ti ruke tople.”
“Tako tople.”
“Jer su ljudi… uvijek topli.”
“E…”
“Kako izgledaju moje ruke?”
“Kad moja toplota konačno sretne tvoju… šta će osjetiti?”
“Odgovori mi.”
(Kako im izgledaju ruke?)
“Izgledaju… umorne?”
“Moguće…”
“Ovi prsti moji su dotakli toliko stvari.”
“Uvijek su ispruženi naprijed.”
“Posegnuvši za nečim…”
“Vrhovi mojih prstiju plešu oko površina preko kojih putuju.”
“I njihove senzacije dosežu u koru mog mozga.”
“Bila to mekoća prvih proljećnih cvjetova…”
“… ili hrapavost zida smeća.”
“Milujući, hvatajući, grebajući.”
“Bez obzira na doba dana.”
“Bez obzira da li sam budan ili ne.”
“Kao da… imaju um.”
“Pa i sada, oni grabe tkaninu tvojeg pokrivača.”
“Vole to kako se hiljade ovih struna prepliću jedna preko druge.”
“Šuštanje tkanine o tkaninu, kože o kožu…”
“Neodoljivo…”
“Žele još.”
“Žele da se osjećaju bliže.”
“Da imaju pored i oko njih… sve više i više…”
“…Ponekad, međutim, ne mogu da dosegnu onoliko koliko žele.”
“Tada im ja…”
“…pomognem.”
“Preuzmem i… ispružim ih.”
“Ispružim.”
“Ispružim.”
“I oni rastu.”
“Možda samo za dužinu nokta svaki put.”
“Ali rastu.”
“Samo da bi dosegli, uhvatili što žele… i onda ga bacili.”
“Odbačeno… i zaboravljeno.”
“Zato su umorne.”
“Jer nikad ne prestaju tragati.”
“I najvjerovatnije nikad neće.”
“E…”
“Jesi li ikad ispružio prste da bi dosegao nešto važno?”
“Samo da bi saznao da je daleko izvan tvog domašaja?”
“Jesi li?”
(Ostajem tih.)
“Ove ruke.”
“Jesu li ovo… moje ruke?”
(Da.)
“Dobar odgovor.”
“Ali opet postoji samo jedan način da saznamo istinu.”
“Otvori.. oči.”
(Da li da ih otvorim?)
“Znači nećeš da me pogledaš.”
“Čak iako bi moje ruke… mogle biti kao tvoje.”
“Razmisli.”
“Možda smo ja i ti slični.”
“Ne, znam da jesmo.”
“Osjećam… na mojoj koži.”
“…?”
“Čuješ li?”
“Moja koža… pulsira.”
“Bilo je dugo otkad se ovo posljednji put desilo.”
“To je znak da se moje najskrivenije emocije izlivaju.”
“Lutam svijetom. Željen da budem viđen.”
“Zadovoljiću se sve dok mi neko kaže kako izgledam.”
“Ali… kao da će iko to uraditi.”
“Kad bi, tad bi bilo toliko lako.”
“Jer bi mogao da se pokažem, svima odjednom.”
“Svakoj živoj osobi na ovoj zemlji.”
“I pitao bi ih sve isto pitanje.”
“Neko će odgovoriti. Bez imalo sumnje.”
“Ali možda to ne bude odgovor koji želim.”
“Jer ne želim da me osuđuju.”
“Ne želim biti viđen kao nešto što nijesam.”
“Plaši me.”
“Zato… kad je neko na ivici gledanja u mene…”
“Zazirem.”
“Klanjam se, blijedeći u mrak.”
“Ali ti… možda si drugačiji.”
“Da si to ti… Možda bi bilo moguće ostati miran. Bar na sekund…”
“Tako mi možeš pomoći.”
“I oboje bismo bili zadovoljni.”
“Aaaa… samo razmišljajući o tome osjetim…”
“…Osjetim.”
“Nešto.”
“Ne mogu da opišem.”
“Nijesam vješt s riječima.”
“Postojala je osoba u mojoj prošlosti… koja me je naučila da pričam kao osoba.”
“Ni ona nije bila vješta.”
“I sad kad se prisjećam… sigurno nije uživala.”
“Naučiti bezrječno biće kako da priča mora da je bio izazov.”
“Ali… opet jeste.”
“Jednostavno jer je mogla.”
“Čudno je prisjećati se.”
“Jer me tjera da pomislim na to zašto želim biti viđen.”
“A ja nijesam siguran.”
“Ne marim mnogo za moj izgled.”
“Ne želim biti osuđivan… ali da je to to lako bih mogao ostati van pogleda.”
“Onda zašto?”
“Zašto toliko želim da me neko prepozna?”
“Možda zato što mogu.”
“Jer svakoga prepoznaju… osim mene.”
“Ali i mene će.”
“Uskoro.”
“Kada otvoriš oči.”
“Ah, evo ga opet.”
“Samo razmišljanje na trenutak kada skineš svoj veo od tkiva sa svojih očiju i kada uperiš svoj pogled na mene…”
“I kada napokon smakneš taj prekrivač s svog tijela…”
“I kada budeš pregledao svaku moju pukotinu…”
“I kada napokon, nakopon, napokon otvoriš te tijesno zatvorene usne tvoje…”
“Da me pustiš čuti što sam ja…”
“I da mi čak možda… daš i ime…”
“Tjera me da se osjećam…”
“Ali ne znam šta.”
“Sigurno bi bilo evidentno… ako bi me pogledao u oči.”
“E…”
“Kakav bi bio moj izraz lica?”
“Kada taj veo nesigurnosti napokon nestane… što ćemo prenijeti jedno drugom?”
“Odgovori mi.”
(Kakav bi im bio izraz lica?)
“Kao iznenađena grimasa?”
“Moguće.”
“Večeras je prvi put da sam čuo o svojim očima… pa i mojim rukama.”
“A novo i iznenadno je uvijek izvor zaprepašćenja.”
“Ljudi se uvijek iznenade kad im se pokažem.”
“Stoga ima smisla da bi moj izgled iznenadio i mene.”
“Povremeno prestanu da se kreću, samo gledajući sa strahopoštovanjem.”
“A neki zavrište i potrče i iscrpe se do te mjere da ne mogu razmišljati.”
“Ostali… ne osjećaju bogzna šta.”
“Oni sjede, ostanu u mjestu i pokušaju da pričaju.”
“Ne sviđa mi se kad to rade.”
“To je kao da me… i ne gledaju.”
“Kao da me… ne prepoznaju.”
“Mnogo više volim kada se zalede, mnogo više volim kada vrište.”
“Reakciju… to želim.”
“To je znak da sam ja tu.”
“I da im moja egzistencija znači nešto.”
“Zato mi se ti sviđaš.”
“Nijesi zavrištao. Pak nijesi ni pobjegao.”
“Bio si iznenađen i skrenuo si pogled. Međutim…”
“Ostao si tu.”
“Slušajući. Prihvatajući.”
“Ti si prvi koji mi je to učinio.”
“Ti si nov i neočekivan.”
“Ali opet… kako čudno.”
“Je li ovo zaista iznenađenje?”
“Ne. Kažeš da jeste, tako da mora biti istina.”
“Ali ovo što osjećam sad, ovo iskustvo…”
“Nije isto kao kod onih koji su me vidjeli.”
“Kao da je njihovo iznenađenje bilo… drugačije od mog.”
“E…”
“Jesi se ikada ponašao iznenađeno, ne zato što jesi…”
“Već zato što vjeruješ da se tako moraš osjećati?”
“Jesi li?”
(Ostajem tih.)
“Ovaj izraz lica.”
“Je li ovo… moj izraz lica?”
(Ne.)
“Znači tako.”
“Facijalne ekspresije su… teške.”
“Zahtijevaju da se nečije lice iskrivi na mnogo različitih načina.”
“Nijesam sposoban toga.”
“Sve na meni je ukočeno.”
“Od toga kako pričam… kako hodam… do toga kako se osjećam.”
“To je nešto što sam primijetio… davno.”
“Mogu se povrijediti i mogu da rastem.”
“Ali se ne mijenjam.”
“Ne kao drugi ljudi.”
“Ljudi međusobno komuniciraju.”
“Oni stvaraju veze. Doživljavaju uzbuđenja.”
“Osoba može postati neko drugi sa prolaskom svake sekunde.”
“Stareći… i propadajući.”
“Međutim… Mislim da nijesam sposoban za nijednu od ovih stvari.”
“Moj put je počeo davno.”
“Duže nego što je ijedna osoba ikad putovala.”
“I u mom životu… vidio sam druge kako se rađaju i umiru.”
“Rađaju… i umiru.”
“Lično postojanje je tako prolazno.”
“I opet, toliko se puno stvari njima dešava. Toliko vrijednih uspomena.”
“To je nešto što meni fali.”
“Da pišem knjigu, ne bih napisao ni jednu stranicu.”
“Ne zbog nedostatka sjećanja.”
“Već… zato što mi ova sjećanja ne znače ništa.”
“Izuzev malobrojnih izuzetaka, ona su sva ista.”
“Stapajući se jedno s drugim u prošarano sivilo.”
“Bez značaja koji im ljudi često pripisuju… Onome do čega im je stalo.”
“Možda, da je neko drugi proživio ono što sam ja…”
“Vidjeli bi značenje.”
“Oni bi to cijenili.”
“Ali ja ne mogu.”
“Koliko god da se trudim.”
“Ne vidim nimalo vrijednosti u onom što radim.”
“A samim time i u onome što sam.”
“Želim da mi neko kaže na šta ličim.”
“Ali ipak… ne smatram to kao važno.”
“Niko osim mene ne bi mario. Zašto bi onda i ja?”
“Ali to ne znači da nikad nijesam… osjetio.”
“Ja osjećam.”
“Radost, tugu, strah…”
“Uvijek nešto osjećam i trenutno…”
(Na trenutak čuh otkucaj srca.)
“Osjećam jako.”
“Ovdje, u mojoj pulsirajućoj koži.”
“Kažeš da je moj izraz bezosjećajan, da prikazuje… ništa.”
“I ako to misliš, mora da je istina.”
“Ali uskoro ćeš vidjeti nešto.”
“Jer ono što ja osjećam nije ništa.”
“E…”
“Jesi li se ikada maskirao ravnodušnošću…”
“…samo da bi prikrio nadmoćne emocije koje se kriju u tebi?”
“Jesi li?”
(Ostajem tih.)
“Ovaj izraz…”
“Je li ovo… moj izraz?”
(Da.)
“Dakle tako.”
“Hvala ti.”
“Zaista si mi pomogao večeras.”
“Ovo… su moje oči.”
“Ovo… su moje ruke.”
“I ovo… je moje lice.”
“Od sad ih smatram kao moje najcjenjenije osobine.”
“I ti si mi pomogao da ih naslikam sve.”
“Niko mi ovo nije učinio.”
“…”
“Osjećam… vezu s tobom.”
“Rođenu iz iskrene zahvalnosti prema tebi.”
“Ali preostaje još jedan korak.”
“Moraš se uvjeriti u istinu.”
“To je jedini način da se konačno razumijemo.”
“Molim te, ne, preklinjem te.”
“Otvori… oči.”
(Da li da ih otvorim?)
“Nećeš?”
“…”
“…”
“Razumijem.”
“U redu je.”
“I dalje si mi pomogao time što si mi odgovorio na pitanja.”
“Niko mi to nije uradio prije.”
“Nemam nikakvog prava… da tražim išta više.”
“Ne.”
“To je laž.”
“Od kako su moje noge kročile u ovu sobu.”
“Odbio si da sarađuješ sa mnom.”
“Nijednom…”
“NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM, NIJEDNOM.”
“Nijednom nijesi otvorio oči.”
“Nijednom… nijesi pogledao moje lice.”
“Samo si ostao tu pretvarajući se da spavaš.”
“Glumeći neznanje i ne pomičući se.”
“Ubjeđujući me ponekad da je naš razgovor samo moja mašta.”
“Nijesi otvorio usta.”
“Ali nije ni trebalo.”
“Mogu čuti mnogo, mnogo dalje od ostalih.”
“I mogu vidjeti dalje od onoga što bi drugi smatrali tamnim, praznim dnom.”
“Zato… znam.”
“Da nijesam pogriješio.”
“Ti si… kao ja.”
“Mi smo isti.”
“I ti tražiš ono što nije tu.”
“I ti posežeš za onim što te može povrijediti.”
“I ti si isto…”
“Lažov.”
“Tip koji pokaže jednu stvar ali osjeća drugu.”
“Ali si načinio grešku.”
“Znam da lažeš.”
“Jer svaki odgovor koji si mi do sad pružio…”
“Je bio pogrešan.”
“Ja nijesam ono što si rekao da sam.”
“Ove oči, ove ruke, ovo lice…”
“Nijesu moje.”
“Možda su tvoje.”
“Ali nije me briga.”
“Ne više.”
“Otvori… oči.”
(…)
“Nijesam želio biti osuđivan.”
“Nijesam želio biti percipiran kao ono što nijesam.”
“A to je sve što si i činio.”
“Zato ćeš sad… otvoriti oči.”
“I vidjeti ono što istinski jesam.”
“Tako si rekao, sjećaš li se?”
“Da u ovoj sobi… znaš kako sve izgleda.”
“Te su me riječi dovele ovdje.”
“Zato moraš…”
“Moraš da se iskupiš za ono što si tvrdio.”
“Vrijeme je.”
“Otvori… oči.”
(…)
“Otvori oči.”
(…)
“OTVORI OČI.”
(Da li da ih otvorim…?)
(Ne.)
“Imao si svoju šansu.”
“Više nije do tebe.”
“Nećeš da otvoriš oči…?”
“Ja ću.”
(Nešto mi se namotava oko vrata.)
(Pritisak oko moje lobanje postaje neizdrživ.)
(Uskoro taj pritisak doživljava vrhunac i potom sve što se moglo čuti je jedan nagli, parajući pucanj.)
(Čuh gluvi lom.)
“A, tvoje oči su tačno kako sam ih zamišljao… prelijepe.”
“Reci mi, moj novi prijatelju.”
“Šta… vidiš…?”
(Želim da odgovorim.)
(Ali zgrabio mi je glavu i ne dozvoljava mi da pričam.)
(Međutim, ono što vidim…)
(Vidim…)
(Jednu tamu koja je dovoljna za stotinu života. Nikad me ništa u životu nije uplašilo toliko kao ta tama koja ne laže. Ona te zna. Iz nje si potekao. Najveća laž koju je Đavo ikad izmislio… je da ne postoji.
Oko ove tame stoje, umjesto linijama prazninom omeđene, dvoje očiju čiji samo bljesak jedva nazirem. Ali što više u njih gledam to veći strah osjećam. Sjetih se svega lošeg što sam ikad uradio, pomislio, žudio. Vanvremenska sramota me obavija dok ja ovdje stojim zaleđen u vremenu shvatajući… da su to moje, zle, lažovske oči. Jesi li se ikad u životu pitao da li si ti njegov protagonista? Mislim da većina ljudi nije, ali ovo pitanje…
Mrzim sebe, mrzim ono na šta ličim, mrzim ljude oko sebe, mrzim svoj život, mrzim moje patetično rođenje, mrzim što sam ovakav. ZAŠTO SI LAŽOV? ZAŠTO SI TOLIKI NEUSPJEH? ZAŠTO SI IZDAO ONE KOJI SU TE VOLjELI? JESU LI TE IKAD I VOLjELI?
ZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTOZAŠTO…)
(Zatvorih oči.)
“To nije dobro.”
(Osjetih kako me njegov hvat diže iz nekadašnjeg komfora mog kreveta.)
“Otvori oči.”
(Prije nego što sam i čuo posljednji slog njegovog pitanja, toliko me je silovito sudario sa tlom da sam jedva ostao pri svijesti.)
“Otvori ih…”
(Međutim ja nijesam mogao da ih otvorim. Ono što sam vidio…
Čitavog mog života sam mrzio riječ. Je li ovaj život toliko okrutan da si u dobru zao? Da li si ti kriv što ne razumiješ sebe a ne druge? Jer je kriv ovaj strani glas, što je uvrijeđen? Jesam li zaista kriv? Što moje riječi ne umiju reći ono što želim reći? Što, kad je najbitnije i kada najžarkije želim, ne umijem naći riječi?)
“Otvori ih odmah.”
(Dokle ćeš me povrijeđivati?)
“Otvori, otvori, otvori-“
(Zatim me je tri puta krvnički sravnio.)
“Otvori, otvori, OTVORI-“
(…ubij me… molim te…)
(I tako više nijesam osjećao ništa. Ostadoh gluv, nijem, slijep, bezosjećajan, prazan i usamljen. Toliko… usamljen…)
“…Ne…”
“Izgleda… da sam opet ovo učinio.”
“Ne možeš da vidiš više, jel tako?”
“Ne možeš da pričaš više, jel tako?”
“Ne možeš da misliš više… jel tako?”
(…)
“Onda… ovo je zbogom.”
“Hvala što si pokušao, prijatelju.”
“Iako si bio lažov.”
“Ostavljam ovaj dio sebe… s tobom.”
“Moram da idem.”
“Moram tražiti pravu osobu.”
“Neko… ko će mi reći kako izgledam.”
“Neko ko će mi objasniti…”
“Zašto svi izgledaju tako… kad im se pokažem…”
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Comments