Ovaj degenerični mali grad

Najveća tajna

Koja se ne pojavljuje ni u jednoj religijskoj doktrini

I koja se nigdje ne nalazi

U preopterećenoj biblioteci ovog svijeta

U mitovima i bajkama

Ne dobija ni najmanjeg pomena

Ni u jednom filozofovom sistemu

Ili naučnikovom problemu

Najveća tajna

Možda jedina tajna

Je da ovaj univerzum

Sve stvoreno

Duguje svoju egzistenciju

Degeneričnom malom gradu

I ako bi bilo moguće

Da skinemo scenografiju koja nas okružuje

Da povučemo pejzaž

Svake planete

Da iščupamo neba

I da gurnemo sve zvijezde i sunca

Da iskidamo sopstveno meso

I da zarijemo duboko u naše kosti

Našli bismo ga takvog vječnog

Porijeklo svega vidljivog

Ili nevidljivog

Izvor svega što jeste

Ili što može biti

Ovaj degenerični mali grad

I tada bismo pronašli

Njegove krive ulice

I nagnute kuće

Propadajuću zemlju

I sopstvenim očima

Bismo vidjeli ta bolesna lica

Kako zaviruju iz mračnh prozora

Tada bismo shvatili

Zašto je takva tajna

Najveća i najodvratnija tajna

Ovaj degenerični mali grad

Gdje je sve počelo

Iz čijeg jezgra korupcije

Sve curi.

Od početka

Ako je i bio početak

Ovaj degenerični mali grad

Je sazdan upropašćen

Njegove ulice iskrivljene

Njegove kuće nagnute

Njegova zemlja istruljena

A nebo još trulije

Ta lica iza sve prljavijih prozora

Su postala još bolesnija

I na kraju

Ali ne može biti kraja

Za ovaj degenerični mali grad

Nikad više neće doći kraj

Jer svjetovi koji su proizišli iz njega

Jer sve što možemo znati

Je degenerično još od začetka

Sve postaje iskrivljenije u nagibu

Bolesnije i trulije

Raspadajući se sa neba

Ovo je zakon takvih stvari

Ako i postoji takav zakon

U univerzumu koji ima svoj izvor i porijeklo

U degeneričnom malom gradu

Koji je bio degeneričan od začetka

I koji će nastaviti s njegovim truljenjem

S njegovim neprestanim izvrtanjem i naginjagnjem

S njegovom bolešću i truležu

S njegovim beskonačnim nijansama pokvarenosti

Zauvijek i bez kraja

Ne možemo a da se ne pitamo

U našim najperverznijim momentima

Kako bi bilo živjeti

U ovom degeneričnom malom gradu

Gdje nebo zauvijek obasipa svoj trulež kao kišu

Biti među tim licima

Koja su bolesna lica

Vječno bolesna lica

Vječito vireći kroz staklo čađavih prozora

Na krivudave ulice

Postrojene nagnutim kućama

U gradu koji zauvijek propada

Ne možemo a da se ne pitamo

U našim najperverznijim momentima

Dok gledamo kroz mutne oči

I vidimo zvijezde koje se pričine

Toliko krivih puteva kroz crnilo

Ili osjetimo putrefakciju sopstvenog mesa

A opet možemo samo da se pitamo

Možemo samo da šapućemo

Ili zaplakati u našim snovima

“O, gdje je put za ovaj degenerični mali grad?”

Postoje oni među nama

Koji tvrde da su vidjeli

Ovaj degenerični mali grad

Iako su možda nesvjesni

Njegove istinske prirode

Postoje oni koji su nastali

Iz nekih bolnih muka o tijelu

Ili o umu

I koji su potom počeli govoriti

Kako su vidjeli u daljini

Obris krivih kuća

Naginjući se u ovom ili onom pravcu

Ili kako su šetali nekom nepravilnom ulicom

I osjetili kako tlo mekša od propadanja

Pod njihovim koracima

Ili kako su čak nazreli ta bolesna lica

Njihovu kožu kao gips grubu i blijedu

Vireći iza čađavih prozora

Ali ti koji tvrde da su vidjeli takve stvari

Izgleda da uvijek pričaju donekle drugačiju priču

Ne uspjevši da sastave dosljednu sliku

Onoga što su vidjeli

Ili zamislili da su vidjeli

I stoga zurimo u njih sumnjičavo

Za trenutak

I tada se udaljimo

Ostavljajući ih njihovim lažima ili iluzijama

Koja su naravno sama suština

Ovog degeneričnog malog grada

“Gdje je to mjesto?”

Ovaj degenerični mali grad?

Kako se zove?

I ko su mu stvaraoci?

Slična pitanja su neizbježna

I to je naravno

Kad god je svijet znanja

Postignut o bilo čemu

A nema veze s najvećom tajnom

Najvećom misterijom

“Postoje li godišnja doba u ovom gradu?”

Postoji li proljeće u kojem velike kiše

Zasipaju danju i noću iz tog trulog neba?

I postoje li sparna ljeta koje snijevaju

Teški muk na te iskrivljene ulice?

A šta je s njegovim jesenom

Koje mora biti toliko sočno s svim bojama truleža?

Da li ima zime tamo, u ovom degeneričnom malom gradu

Nagomilavaju njihov težak snijeg na te nagnute kuće?

Toliko pitanja o tom tajnom mjestu

Ali sve dok se takva pitanja postavljaju

I bezbroj odgovora se nudi

Najveća tajna će uvijek ostati zaštićena

Jer nijedno pitanje neće biti postavljeno

Nijedan odgovor neće biti dozvoljen

U vezi s tim bolesnim licima

Koja su buljila zauvijek

Iza stakla tih čađavih prozora

Kao i svaki fenomen

S kojim se ne možemo potpuno suočiti

Ovaj degenerični mali grad

Mora ostati kult u svojoj suštini

I služiti kao granica

Za šta marimo znati

O onome što je izvan

Tame noći

Ili što je duboko u našim kostima

Jer kao i svaki fenomen

S kojiim smo se zapravo suočili

Ovaj degenerični mali grad

Samo može da nas boli

Dodavajući našim životima

Prost dodatak našim bolovima

Koje smo poznavali tako dobro

Tokom agonizovanih doba

Izrodnog stvaranja

Ali kao nijedan drugi fenomen

S kojiim smo se ikad suočili

Ovaj degenerični mali grad

Ispod trulog njegovog neba

Stojeći na raspaloj zemlji

Pejzaž bola

Koji je nalik nijednom drugom

Nam je možda naša posljednja nada

Jedina koja imamo

Da ubijemo sve ostale nade

Koje smo ikada imali

I da ubijemo svaku misteriju

Koju smo ikad cijenili

Da bismo iskoračili, napokon

U to veliko sjajno kraljevstvo

Koje smo oduvijek sanjali

Možda je vrlo vjerovatno

Da se groteskno varamo

Misliti da postoji išta posebno

Išta zanimljivo uopšte

O ovom degeneričnom malom gradu

Daleko od najveće tajne

Najgori ili najfiniji od svih naših snova

Možda je vrlo vjerovatno

Najveća otrcanost

Vrhovna banalnost

Razmotri mogućnost

Ko se među nama

Nije našao

Pod trulim nebom?

Nebo slomljeno i raspadajuće

Od toga što mu je uzdignuto

Tokom svakog epa ove zemlje

Ova zemlja što je toliko duboka

S truležom svega

Koje je ikad živjelo na njoj

Koje nije nikad putovalo

Kroz krive ulice

I u sijenci kuća

Čak i najčudnijoj od njih

Ako bi je naše oči i vidjele

Da stremi ka nagibu?

Što se tiče bolesnih lica

Ona su preovlađujuća

Da je do krajnje tačke sramotno

I eto tolliko od ovog građanskog čuda

Koje je izvan crnine noći

Ili koji čuči duboko u našim kostima

Ali ipak ako je to slučaj

Kao što vrlo vjerovatno može biti

Šta ostaje nama u jednom kosmosu

Gdje nema ništa posebnog

Ništa slično

A kamoli spasonosno čudo

Ovog degeneričnog malog grada?

Djeluje potpuno prirodno da

Ukoliko bilo ko stekne znanje

O ovom degeneričnom malom gradu

Da bi osporio istinu

O ovoj najvećoj, najužasnijoj od svih tajni

I da bi, kao posljedica

U činu samozaštite

Lažirao neki drugi

Skup događaja

Druželjubiviju sliku

Prirode svih stvari

Ovo bi objasnilo toliko mnogo

Poremećenih idola i vjerovanja

Koja su se uzdigla u ovom našem svijetu

Makar bismo mogli da nabrojimo

Sva mnoštva Lutaka Spasitelja

Kako bi ih neko mogao shvatiti

Njihova lica glatka i spokojna

Iza izložnih prozora

Dajući dobrodošlicu vjernima koji će

Po njihovoj smrti

Ući u robnu kuću raja

Jednu od najnejasnijih i nedostižnih slasti

I neki spomen mora biti načinjen

O onom što bi se moglo nazvati

Sektom Lutkarskih Dolina

Čiji visoko poremećeni pratioci

Postavljahu transcendentni univerzum

Beskonačnih i bezbolnih smisalica

Koja su pogrešno ogledana

U haosu i krizama našeg svijeta

Koji će se, u svakom slučaju, završiti dobro

Kada je Velika Lutkarska Predstava završena

U slatkom vremenu sna

Dok sljedeća priredba ne počne

Ipak, ko bi zamjerio ikome

Poricanja ili alternativna tumačenja

Izvrnutih ulica i nagnutih kuća

Bolesna lica i čađave prozore

Ovog degeneričnog malog grada

Koji se sam po sebi čini savršeno turoban

Toliko skladan sa svijetom koji poznajemo

Zauvijek težeći sve većoj izrođenosti

Da čak i nekolicina prosvijetljenih

Među nama

Katkad sumnjaju da je stvaran

Ponekad zamišljamo

Da smo čujali glasove

Strane i grube glasove

Slabašno dozivajući iz daleka

Tame noći

Ili duboko iz naših kostiju

Pa čak i da nema pravih riječi

Pravog jezika kojeg znamo

Kojim glasovi pričaju

Opet postoji užasno razumijevanje

Dostavljeno u naš svijet

Kojeg samo nekolicina može razumjeti

I nijedno od njih koje bi željelo

Da ovo razumijevanje

Ovu poruku stranih grubih glasova

Iz daleke tame noći

Ili duboko iz naših kostiju

Objavi da je ovaj degenerični mali grad

Najveća od svih tajni

Prosto fasada

Ili prikaza

Slikovita laž

Ili iluzija

Pod maskom iskrivljenih ulica i nagnutih kuća

Sva trulež i bolest koje osjećamo

Kao izvor svih stvari koje znamo

Ili koje možemo znati

Dok zapravo postoji nešto potpuno drugo

Nešto što niko ne bi mogao

Ili želio da poima

Ali koje ne mogu a da ne čuju

Kada sklizne među zvuke

Tih stranih i grubih glasova

Kada se zanosi

Tokom najkraćih trenutaka tišine

I iz daleke tame noći

Ili duboko iz naših kostiju

Dolazeći iz šuplje zvučnosti

Najsumornijeg smjeha

Pa čak iako nema dokaza

Da ovaj degenerični mali grad

Gradi najveću tajnu

I da je izvor

Svih stvari koje znamo

Njegova istina i egzistencija ostaju sigurne

I čini se da postoje naznake

Određeni aspekti i elementi naših života

Da ni pod jednim nesigurnim uslovom

Nas neće obavijestiti o jednoj činjenici

Prije ili kasnije ćemo se naći

U ovom degeneričnom malom gradu

Bilo da smo željeli otići ili ne

Jer kad nebo

Počne da tami

Kao da truli pred nama

I kada se kosti

Počnu mijenjati

Postajući meke u truleži

Ćemo znati da svi pravci

Naših života

Su nas vodili

I jedino su nas mogli voditi

U ovaj degenerični mali grad

I tad bismo mogli razumjeti

Da sve oko nas

Sve u nama

Ima direktnu tačku dodira

Sa tim tajnim mjestom

Izvorom svih stvari

Snovi, na primjer

Snovi našeg sna

U kom je svaki um predodređen

Da postane iskrivljen i nagnut

U zemlje brze magije

Ovi snovi bi sami mogli načiniti poentu

Ako bi išta bilo potrebno

U uslovu dokaza

Ovi snovi bi sami po sebi

Mogli da nas smjeste blizu

Tih čađavih prozora

Iza kojih bolesna lica

Vire iz stakala

Kao da čekaju

Nekog da dođe

Kao da čekaju

Svakoga, prije ili kasnije

Da uđe u njihov mali grad