Paun

Dvije pogrbljene crne siluete izdvajale su se iz šarenih grafita i rasutog smeća koji su krasili vječito - privremeno stanište "onih ispod mosta". Zvuk gitare bez dvije žice se miješao sa automobilskom simfonijom "Dokle više sa tom glupom pjesmom?" Gunđao je Ćopa bezuspješno pokušavajući da otvori čudnu plavu konzervu. "Tješim želudac...bolje to nego da lupam po tom jebenom metalu." Dženo je zaustavio svoju raštimovanu melodiju zainteresovan za Ćopin problem. "Šta je to uopšte?" "Ne znam šta je, ali je šareno. Znači da je ukusno. Piše nešto Cat Food, sa dva o...tako se na amerikanskom kaže mesna prerađevina. Dodaj mi taj kamen." Sa nekoliko brzih udaraca uspio je da raznese poklopac, što je značilo početak njihove luksuzne večere. "Što je tvrdo ovo...je li od čega li prave ovu hranu?" Upita Dženo, usta punih ove čudne smjese. "Od klošara...šta znam ja od čega... pusti me na miru. Šta si ti uspio da nađeš?" "Da nađem, ništa" - reče Dženo prazneći džepove iz kojih su ispali nekoliko novčića, kesica šećera i izkrivljena cigareta "Ali ispred apoteke sam jutros ugledao jednog užurbanog momka u smeđoj jakni. Imao je naočare tolike da je bez problema mogao videti mjesec. Bio je skroz na skroz zbunjen. Mislim da je bio stranac, koža mu je ličila na našu, ali se neprestano smijao. Čudno, zar ne, koliko često vidiš da se ovde ljudi smiju? Zaboravio sam i da imaju zube. Sigurno je stranac. Iz te izgužvane jakne mu je virio jedan crni kožni novčanik i kao da me zvao. Dženo, Dženo brate - oslobodi me...Trudio sam se, ali nisam odolio. Nisam htio da ga otvaram sam. Evo." Dženo baci novčanik ispred Ćope i nastavi da halapljivo jede sadržaj plave konzerve. "Dogovorili smo se da ne krademo ništa, bar neko vrijeme, samo šta pronađemo, dobijemo, izmolimo jesmo tako rekli - jesmo." Kritikovao je Ćopa svog "cimera", ali ipak podignu novčanik čija ga je sadržina više nego interesovala. "No dobro, šta je tu je...da vidimo, opa dva, 3, 3 i 80...Bravo, bravo biće i za dezert...pogledaj ima li još šta." Dženo je očajnički tresao novčanik u želji da iz njega ispadne još koji novčić. Ćopa se smijao i dovikivao mu da se mane toga, ali u tom trenutku je iz novčanika ispao papir raskošnih boja. Dženo ga hitro dohvati, i mada je isprva začuđeno gledao ovaj predmet, nije mogao da se ne divi njegovoj neobičnosti. Oči su mu zasijale kao da je vidio kolač ili makar hleb, ali svjež. Činilo mu se da je ova fotografija nešto najljepše što je imao priliku vidjeti. U zjenicama su mu se presijavale žute zgrade sa terasama punim cvijeća koje je, čini mu se, mogao da omiriše. Djeca su se kupala u fontani u obliku anđela. Nasmijana žena crnih očiju je nosila korpu punu hrane, a sunce iznad ovog prizora kao da je sijalo tri puta jače nego inače. Iznad slike, stojala su plava ukrasna slova. „Sigurno neka pjesma“ pomisli Dženo. Razrdragano dobaci pospanom Ćopi. "Ej, pročitaj mi ovo molim te, daću ti cigaru ako mi to učiniš." "Ma šta će mi, koji moj, cigara kad nemam kako da je zapalim, idiote. Uostalom, muka mi je da ustajem, vidiš da hoću da spavam. Reče Ćopa i nakrivi kapu preko očiju." "Ma hajde, molim te, evo, evo, obećavam, naći ću ti i šibicu, samo mi reci šta ovdje piše, znaš da... da ne mogu." Razdragano je vikao je Dženo ne skidajući pogled sa hipnotišuće šarene slike. „Dobro, de, daj da vidim...opa, zgodna je ova. Volim crnke. Da vidimo, Havana znači. Piše Pozdrav iz Havane...ovo je razglednica, to ljudi šalju kad... ma nebitno." "A šta je to Havana? Jel to ime ove ženske?", zamisli se Dženo. "Budalo, to je mjesto...daleko je to bre...", reče Ćopa i baci mu razglednicu u lice. "A koliko daleko, gdje je to, kaži mi, molim te, pogledaj u svojoj knjizi. " "Dobro, dobro, pogledaću" - bezvoljno mu odgovori Ćopa vadeći telefonski imenik koji je uspio da "mazne" dok je to još uvijek smatrao prihvatljivim. Koristio ga je kao jastuk, ali i kao odgovor na sva pitanja svog nepismenog saradnika.

"Havana dakle...to je grad u Americi. Kažu da je lijep i da se nalazi na otprilike petsto trideset kilometara odavde...ukupno." Zalupio je korice imenika i ponovo naslonio svoju čupavu glavu. 'Petsto kilometara... mnogo brate", skoro ogorčeno reče Dženo. Kao da mu se odjednom šarena fotografija u njegovim rukama pretvorila u nedostižni crno bijeli san. "Petsto trideset kilometara... ukupno. Ako ja lažem, knjiga ne laže. Pa i mora biti daleko kad su žene tako lijepe, a korpe pune. Šta bi se sve tamo moglo naći." Ćopa je tu naglo zaustavio rečenicu. Htio je da kaže ukrasti, ali se sjetio svog nadimka i kako ga je zaradio. Jedna štaka mu je bila dosta. Ovaj polu-zapušteni ulični mudrac se najviše plašio samoće i života bez obe noge. Bez ove jedne je već nekako i mogao da se nosi sa onime što bi „skućeni“ nazvali životom. A bila mu je kao od zlata...svaki hladan vjetar mu je donosio bol kroz cjevanicu i sjećanje na dječački šut po prašnjavoj dolini sa ostalim prerano odbačenima.

"Nikad me nisi izdala" promrmlja Ćopa u svoju gustu bradu, ali tiho, da njegov moglo bi se reći drug ne čuje da Mudrac Ćopa ima život prije... prije mosta. Za njih je sve počelo s mostom i njime će se i završiti. A on je čuo. Čuo je Dženo mnoge stvari od kada su zajedno ali ih je čuvao, ako Ćopi ikad bude trebao podsjetnik da je čovjek od krvi, mesa i čiste prljavštine koja ih je obojicu obuzimala kao bršljan.

Idućeg jutra nisu bili naročito pričljivi. Dženo je od zore bio zanesen razglednicom i što ju je duže gledao to je ona sve više postajala dio njega samog. Gledao je veselu djecu kako se idalje igraju u uličnoj Havanskoj fontani. Nije skidao pogled sa njih, kao da ih je čuvao, kao da je pazio na njihovu bezbrižnu igru da ih neko ne rastjera. Ćopa je uprazno prelistavao telefonski imenik pokušavajući da zapamti koliko telefonskih brojeva počinje sa četrdeset. Ovaj broj mu je naročito značio jer ga je, po njegovoj računici, čekao četrdeseti rođendan. Sjetio se priče da beskućnici nikad dočekaju tu cifru...za njih su to bile pozne godine. A pošto je rođen u kasnu jesen, taj datum mu se bližio. Znao je to. Iscijepao je jednu stranicu svoje „sveznajuće knjige“ i pokušao da napravi lađu, ali nikako nije mogao da pravilno savije papir po ivici... ili mu je samo bilo žao lijepih imena. Na kraju je samo bacio zgužvani papir niz rijeku i dok je pratio njen tok učinilo mu se da je vidio jedan broj četrdeset na odlazećoj lađi.

"Ćopa, šta misliš ima li u Havani, pa... ovakvih kao mi?" Odlučio je da razbije tišinu mlađi od dvojice zanesenjaka. "Prosjaka misliš? Mora biti, svaka zemlja ima skitnice, klošare, beskućnike i ostale umjetnike. Koga bi onda "radni ljudi" psovali kada imaju loš dan? Kome bi dječaci krali sitniš iz šešira? Koga bi psi grizli kada su u teranju? Koju bi djecu majke ostavljale u kutijama?" Ćopu je naročito pogodila ova zadnja misao, sjetio se kako je čitav život proveo u kutiji...u kutiji ostavljen, u kutiji je živio, u kutiji će i završiti, ako bude imao sreće. "Ne znam, ja mislim da tamo nema prosjaka." Džemo odgovori i pokaza mu svoju trofej-razglednicu. "Vidiš kako su ulice čiste...ovdje poštena skitnica nema gdje ni da se sakrije. Kako sjedne uz neko drvo ili ispred dućana, a oni je vjerovatno podignu, obuku, srede, nahrane i smjeste negdje. Kažu : "Gospodine, ne ovdje, samo izvolite krenite za mnom." Dženo poskoči i poče da imitira kakvog Havanskog čovjeka. "Može biti, može biti" nasmija se Ćopa dok je Dženo hodao po obali kao po pločniku grada iz sna. Sopstveni grohot ga je toliko zagluvio da nije bio svestan da se nasmijao prvi put od ko zna kada. Džena su misli odvele u lutanje niz obalu do sumraka a Ćopa je čekajući svog prijatelja zurio u svodove mosta razmišljajući koliko je krov njegovog doma visok. Kada se Havanac vratio, nije došao praznih ruku. Nosio je pola hleba... "Gozba!" nasmijano viknu Dženo ugledavši Ćopu kako udara štakom po vodi. U ćutnji su večerali svež hleb posle dugo vremena i tražili svoje misli u rijeci. Odjednom, Dženo reče : "Šta bi bilo da te nisam našao onda, a? Eee, Ćopa, Ćopa...došle su ti kremenadle glave." "Kobasice.."odbrusi Ćopa, nije bio zadovoljan podsećanjem na njihovo upoznavanje. I na krađu. Dženo ga je tada našao prebijenog, ispred mesare sa izgaženom, krvavom kobasicom oko vrata koju je bezuspješno pokušao da ukrade. Od tada do ovog trenutka nisu govorili o tome. Riješi da uzvrati na oštro pitanje, još oštrijim : "Nikad mi nisi rekao, otkud ti to smiješno ime?" "Ja tebe za tvoj nadimak ne zezam? Sam si kriv..." kazao je Dženo pognute glave "Ja sam bogalj sa dostojanstvom. Ma daj samo sam pitao, stvarno je... čudno. Nije naše." Ćopa nije znao ni šta misli pod tim naše, ali je odlučio da postavi pitanje koje ga kopka već dugo. "Otkad to prosjaci imaju svoja imena Ćopa majke ti? Ime... Majka mi ga je dala. Bila je ciganka... Kad je bila trudna toliko sam bio nemiran, širio sam se i grčio u njenom stomaku da je mislila da će roditi pauna, perja garavog kao i ona, sa raskošnim očima. Kada sam se rodio, ipak je videla samo bebu i dala mi je ovo ime... Dženo na ciganskom znači ljudsko biće... mada više nisam siguran jesam li to... Glupo zar ne? Baš kao i sve u mom životu. Prosjak koji ne krade, kako ću onda tako Ćopa? Ustalom, majka mi je govorila da je Bog ciganima dozvolio da putuju svijetom i kradu od svih jer su njegovom sinu iskovali samo 3 eksera, a četvrti koji je bio namijenjen za srce, nisu htjeli...ili su zaboravili. To sad nije važno."

Ove riječi ostale su u glavi obojice još dugo dana. A kako je vrijeme teklo zajedno sa rijekom koju su obojica zajedno slušali, ali različito razumjeli, tako su Dženova maštanja bila sve duža, a njihovi razgovori sve kraći. Hrane sve manje. Čula se samo gitara, i saobraćajna buka kao ranije. Jednog takvog, dana Dženo odlučio da krene ka svojoj želji, ka Havani. Dugo je razmišljao da li da probudi Ćopu i kaže mu, ili ode bez pozdrava. „Dobri stari bogalj je zaslužio makar pjesmu“ pomisli i nasmija se. Uzeo je svoj instrument i zapjevao :

"Cipele mi nove dajte, Na put dalek moram poći Dalek grad što kućom zovem Sanjam skoro svake noći"

Ćopu je ova pjesma probudila, i iako još nije znao da li je na javi, shvatio je poruku. Vidio je svog prijatelja spremnog da oproba sreću.

„Dođavola, pa on ne zna ni gdje je ta jebena Havana... Izbaciće ga na putu, barem deset puta. Gladan sam.“ Preturao je Ćopa ove misli po glavi pokušavajući da se prilagodi. Bol ga u stomaku ga je razarao. Nekako je prevalio preko usta riječi : "Tako znači... kad krećeš?" "Odmah. Znaš, ja ne mogu više. Nisam isti, nisam srećan", kaza Dženo i stavi razglednicu k srcu. "Idem autobusom do tamo, valjda ću naći gdje je to... petsto kilometara" "Petsto trideset, ukupno", procijedi Ćopa. "Ispratiću te do stanice, ionako treba da nađem nešto za jelo."

I krenuli su preko mosta ka centru grada niz uski bulevar okružen drvoredima. Ćutali su, po ko zna koji put, ali drugačije. Drugačije. Dženo je nasmijano za sobom bacao novčiće iz džepa. Ćopa ga je gledao i nije htio da prekida njegov ritual. Razmišljao je o putu u neznano, putu u laž koji čeka zanesenjaka, i kako će ga uputiti na prvi autobus koji vodi najdalje pa kuda stigne... A više o sebi. Samo o sebi. Bilo je rano jutro i na stanici nije bilo puno naroda. Dženo se unervozio. Nikada nije bio ovdje, izbjegavao je stanice jer je uvijek bilo dosta policajaca, ali sada začudo nije vidio ni jednog. Pogledao je svog druga - uličnog mudraca koji je preturao po prstima nezapaljenu krivu cigaretu. "Šta si sanjao sinoć, Ćopa?" "Ne sjećam se. Prosjaci ne sanjaju.", kratko odgovori mudrac, i izvadi iz džepa polovinu salame. "Drži, za put, pročitao sam u svojoj knjizi da u Havani jedu samo pečenje i jabuke, pa dok se ne navikneš. Putuj prijatelju. " Dženo ga pogleda i u tom trenutku se čuo dolazak autobusa. Ćopa mu pokaza rukom gdje počinje njegov put i rastali su se, u tišini, dostojno njima. Ćopa je gledao odlazeći autobus i mada se trudio da ga zaboravi, ostao mu je urezan u sjećanju. Kao i njegov san od sinoć. To je prećutao Dženu. Rastao se sa bratom po blatu u laži. Sanjao je kako na nebu leti leti mladi, garavi paun... divio se njegovom letu koji je ličio na talasanje po sunčevim zracima, sve dok nije vidio krvavo perje kako pada sa njega. Tada ga je probudila pjesma o Havani. Na putu ka svojoj kutiji koju zove dom, zastao je na mostu i gledao korito rijeke. Kamen. Hiljade oblutaka koje je voda oblikovala kroz vrijeme. Osjetio je jak bol u stomaku, ali ne zbog gladi, već zbog nepodnošljive misli da je ostavio dugogodišnjeg prijatelja izdanog. Broj četrdeset ga je proganjao sve više i više. Vidio je kolonu užurbanog naroda kako prolazi preko mosta. Zaustavio je djevojku sa kamerom i upitao je šta se dešava. Djevojka pogleda ovog izgubljenog prosjaka i u prolazu mu dobaci: "Žurim, dogodila se nesreća, neki autobus se survao na izlasku iz grada. Nemam ništa sitno“ Ćopa je sjeo na ogradu mosta i zatvorio oči. Pokušao je da čuje zvuk raštimovane gitare, ali ga nije bilo. Ponovo je bio sam.