Još od kako su njene sitne noge napravile prvi mali korak, kroz godine su nastavile da koračaju. Dok je sunce probijalo prozore i mačke mjaukale, svako jutro je počinjalo isto. Familija bi ustala, baba Poljka bi čistila kuću, djeca bi ručala, baba Poljka bi dodavala porcije, kad bi legli da spavaju poslije dugog dana, baba Poljka bi još malo završavala poslove po kući.
Znala je za savršenstvo i harmoniju, govorilo se da je samo za to i znala. Tu harmoniju često je remetila Nana. Baba Nasta nije marila puno za red, život joj ga, jednostavno rečeno, nije ni nudio.
Ona je voljela da hrani mačke, posjećuje porodicu po Jugoslaviji i brižno je voljela svu unučad, posebno Šaku i Šaka. Oni su bili djeca bratanice njenog pokojnog muža. Ne postoji riječ koja ih je mogla više suziti, oni su bili njeni, možda jer je bila majka bez djece. Nije bila spretna za rad po kući, ali niko joj nije to uzimao za zlo.
Baba Poljka je pratila druge putokaze. Nije voljela mačke, prljale su joj balkon. Voljela je više da ostaje kući, uvijek je bilo posla, a od unučadi je uvijek nabrajala sinovljeve… Samo sinovljeve. Bila je vrijedna žena, prva koja ustane, posljednja koja legne, uvijek na nogama.
Brana i Simo često su dolazili sa djecom. Šako i Šaka su voljeli Kosovo, jer im je tamo bila Nana i ostala porodica. Šako, zvani Dušan, bio je vrlo nestašan, kako je Nana mislila, ali kad bi je pitali Simo i Brana, uvijek su i on i Šaka, zvana Valentina, bili najbolja djeca.
Bio je lijep dan, sredina proljeća. Svi su sjedili na balkonu i pričali, dok je Dušan mazio mačku koja je sjedila ispod njegove stolice. Bilo je tu ljepote, određenog reda u pričama i djetinjem smijehu. Bilo je mira. Biće poremećen, jer je mačka počela da se maci. Priča je prestala. Osluškivali su mačije zvuke. Tada su dio harmonije postali i mačići. U tom trenutku, baba Poljka uzima bebe koje majka nije stigla da poliže svojim toplim jezikom. Uzela je njihove male i nježne glave. Prvi zvuci su im bili plač, nijesu stigli da poližu toplo mlijeko sa majčinskih grudi. Majka je gledala kako njene bebe stavlja u plastičnu kesu, gurajući ih nazad u skučeni prostor. Tada će ih i zadnji put vidjeti. Uzima kesu i kreće. Prolazi ulicu, korak ispred koraka sve dok ne dođe do najbližeg kontejnera. Nastao je trenutak tišine, koji je prekinuo dječiji plač.
Godine su nastavile da koračaju, dok, jednog trenutka, ona više nije mogla. Gangrena. Otežana cirkulacija u krvi otpočela je u njenoj nozi. Doktori su je morali amputirati. Sunce je nastavilo da probija prozore, mačke više nijesu dolazile.
,,Eeeeh, moja Poljka”, počela je Nana, ,,to ti je Bog uzeo, jer si čitavog života tom nogom šutirala mačke.”
,,Neka, Nana, pusti me da sjedim u miru.”
Comments