Osjećam probijanje planinskog vazduha kroz svoja dotrajala pluća i miris zidne buđi dok pažljivo izlazim kroz stražnja vrata. Korak mi je sve brži, sjaj metalnih rešetki sa prozora više se ne nadzire. Srce mi igra kao stopala na rasplamsaloj vatri dok gledam u zgradu iza sebe. Ne mogu da držim u tajnosti ono što mi je na umu.
"Paule, uspjeli smo! Zar su mislili da mene, Zaru Kol, mogu držati u toj ludnici pod pilulama dok slušam bezbožnike kako sriču iz molitvenika? Grdno su se prevarili."
"Hajde, bolje reci kuda ćemo sad?"- odsječno uzvrati Paul ne mičući pogled sa leša neke džukele pored puta.
Iznenađena njegovom reakcijom odgovorih: "Idemo kroz šumu, tu smo sigurni od sestre Džud. Ona je večeras dežurna a njeno šesto čulo za bjegunce toliko se izoštrilo da bi čovjek pomislio da je vidovita. Voljela bih da vidim njen podbradak kako drhti kada shvati da nas nema!"
Moj maničan smijeh preusmjerio je Paulovu pažnju.
Bez daljeg razmatranja, on posluša moj prijedlog i laganim hodom krenusmo ka zelenom utočištu. Krili smo svoju prestravljenost od dugoočekivane slobode. Krili se od sebe samih. Tumarali smo uzanim, loše utabanim putevima koji su se račvali na svaka tri koraka. Usta su mi skroz suva, stomak već zavija a prsti krvare zbog nervoznog guljenja zanoktica. Nisam osoba kojoj uvijek treba neko da je razgali emotivnim razgovorom, ali u ovom trenutku samo to sam željela. Paul me poznaje. Kako to da do sada nije izustio ni riječ? Probijam led.
"Znaš šta želim prvo da uradim kada se vratimo kući?"- s iščekivanjem upitah.
Paul samo sliježe ramenima.
"Prvo ću izgrliti sestru, a onda joj nadoknaditi sve ove godine koje nijesam provela sa njom. Ono što je izgubljeno. Ispuniću njene snove. Iskoristiću novac koji nam je ostao od oca kako bih otvorila veliku biblioteku. Tu će biti djela svih njoj dragih pisaca, ali najviše Džejn Ostin. I sam znaš koliko je voli. Nadam se da će poslije svega i mene moći ponovo zavoljeti."- završavam, osjećajući kapljicu kako mi se sliva niz premrzli obraz.
Bez obzira na svoju rastrojenost i isfrustriranost izazvanu Paulovim ponašanjem, istog trena sam uočila jaka svjetla, daleka, ali bliža nego ikada. Bila sam opčinjena njihovim bojama koje su se neobjašnjivom lakoćom pretapale iz jedne u drugu i činile naselje živim. Kao da već mogu osjetiti njihovu toplotu na koži.
U toj bujici neobjašnjivih misli i osjećanja začuh poznate ljudske glasove. Mora da mi se čini. To ne može biti!
"Našli su nas. Čujem Džudine korake kako uznemiruju tlo, a tu su i stražari. Trči!"
Izbezumljena, krenula sam prema prvim kućama, ali me je teška ruka čvrsto pribijena uz moj stomak preduhitrila. Uplašeno digoh pogled koji se ubrzo susreo sa Paulovim. Njegove zjenice proširile su se cijelom beonjačom. Ustuknula sam i zabezeknuto ga posmatrala.
Boja njegovog lica postade mrtvački bijela, jezik nalik zmijskome, na rukama nikoše dugačke kandže na leđima zalepršaše krila, katran crna. To biće mi se primače, uze mi bradu među prste i prosikta:
"Previše si živahna za nekoga čija će svaka kost biti izlomljena na makar dva dijela za manje od pet minuta. Obavijestio sam ih o tvom jadnom pokušaju kako bi se postarali da ti se ništa loše ne desi. Ne želimo da sjutra nema ko da otpjeva jutarnju misu dok sestra Džud kune svaki ton, zar ne?"
Ostala sam nijema. Ovo nije onaj trenutak kada vam maca pojede jezik, već kada vam ga odsijeku oštrim mesarskim nožem. Činilo se da je strah hiljaditi dio onoga što osjećam. Uputivši mi ciničan osmijeh preko ramena, ono se vinu u noćno nebo gdje je zamasima đavoljih krila zaklanjalo jednu po jednu zvijezdu među kojima se i izgubilo.
Čak i ne okrenuvši se ka grupi koja mi je bila za petama mogla sam osjetiti Džudine kožne cokule kako cijepaju moju donju usnu i unakazuju udove. Zakolutah očima. PLJAS! Primila sam tup udarac Biblijom u glavu.
"Džud, velikodušna si večeras." - promrmljah priljubljena uz blato dok mi se glava punila maglom.
Comments