Ljuštura se raspada. Zna šta slijedi. Njegovo blijedo lice postaje sve mekše, a oči sve rumenije. Kristalno čista, topla tečnost lije onako jednolično, skoro bezbožno, na modre obraze, slivajući se do iritantnog crvenila na bradi.
Kada ti siloviti vodopadi krenu iz tako majušnih kapaka njegovo tijelo zgrči se i sklupča čekajući da prođu, kao vojnici kroz noć punu strepnje i nemira. On plače. Povremeno jeca. Čeka da ga sopstvene misli mimoiđu. Da se izgube, ne shvatajući da se one samo polako prikradaju nazad onamo odakle su došle. Misli nijesu selice. Ni ne sluti da će ostati dubok trag grešnih, umornih koraka u ovlaženoj zemlji od jutarnjeg cviljenja bjelila na nebu. Doći će ponovo. Sjutra, ako ne u narednih pola sata. No, do tada može držati usta u obliku polumjeseca tkanog najfinijim biserima, kao da leti vrh neba osjećajući lakoću svog (ne)postojanja i nositi se rastresito i ponosno da onaj što pored njega stoji pati od poniznosti pred nogama Njegovog veličanstva. E, nesrećniče! E, prokletniče! E sve na svijetu što svjetlosti gledati ne može, sem kada potpuni mrak na oči boje meda padne!
Ne osjeća ništa, čak ni na najvećim mjestima gdje bi još jedna ljudska stopa napravila bespovratni haos samo se oslonivši na hladan beton ovog prokletog kaveza, grada koji ga je naučio da hoda i natjerao ga da šepa. Da li se kavezom njegova glava može nazvati? Ili je pak nešto sličnije minskom polju kojim trče djeca bez trunke jeze u žilama kojima neznanje plavi ? On ne zna. Ne moram ni da ga pitam.
U četiri premrzla zida, kada opkole ga sjećanja dana koji se danima nazvati ne mogu, ne prepoznaje samog sebe. Gubi se u polaganom slivanju boja niz previše zategnuto platno koje se drži tek jednom malom rđavom spajalicom koju je neki mučenik radničke klase neumjesno spojio tokom osmočasovnog radnog vremena. Nije on ni razmišljao. Ni u najmanjem uglu tog operisanog uma, koje je društvo, kao i uvijek, uspjelo da mobiliše na sebi svojstven način, nije se sjatila pomisao da će neko biće, naizgled, uspravnog držanja i grubog tona, danima, bez četkice, teći u nedogled, tražeći nekoga čije će zjenice bar na tren zaigrati i uspjeti da prepoznaju umjetnost u takvoj formi bitisanja. U najgoroj formi trajanja.
Tako neizbježno, to crnilo boje razblaživalo se vodom koja je lila niz limene oluke pa sve do poluotvorenog prozora tražeći smisao. Već predugo ga traži. Već predugo spira tajnovite prečice njegovog uma. Boja se skroz rastopila. Ostala je samo mutna vodurina sa pokojom flekom nekadašnje bujne sijenke, onako da nesmetano pluta po površini. Slivanje traži svoju žrtvu. Nezahvalno je. Pokušava naći ključeve u svakoj svojoj čestici postojanja. No, one ne slušaju. Čak se ni ne trude. Ili pak ne čuju. Bezobrazne su. On ih ne osuđuje. Dio su njega samog pa mu nije ni stalo. Nije ga briga za tihe uzdahe koje ispušta svake milisekunde dok se grudni koš nehotično penje u već predviđenom spuštanju. A i zašto bi? Te čestice će se kad-tad rasuti svugdje naokolo i biće nađene tek onda kada to same budu smatrale potrebnim. Ko smo mi kada protivnici tome ne smijemo biti? Ne umijemo biti?
Ko je on uopšte? Sadašnjost će ostati ljepša od najljepših misterija, ali slabašan postaje lomljiva flaša starog crnog vina na stolu jedne male kafane na kraju svijeta. Svileni, bijeli stolnjak odavno je bačen. Razlilo se. Sve se upropastilo.
Comentários