Kao dijete provodila bih sumorna nedjeljna popodneva kod prabake, u čijoj su bašti hukale sove i sve mirisalo na njezine stare knjige. Dnevna soba joj je uvijek bila spokojna i tiha, kao crkva. Malo je govorila, i činilo se da je prašina na polici koja se prostirala preko cijelog zida samo sitni talog njenih nakupljenih i odbačenih misli. Govorili su da imamo isti pogled.
Godine… Prolazili su i dani u njenoj dnevnoj sobi, iako se nekad činilo da se kazaljke ne pomjeraju. Mislila sam da je dobro poznajem, i da smo bliske. Međutim, tek kad se razboljela, shvatila sam da nikad ranije nisam ušla u njenu spavaću sobu, kroz koju se sve pretopilo u san.
Mnogo godina kasnije, neki stranac će ući u kuću bez namještaja i ljudi. Mada, duše su još tu. Jeste li nekad osjetili da se atmosfera u stanu poremeti i isprlja kad je jedan ukućanin uznemiren? Misli se kao grinje uvuku u ćoškove svake sobe, i drže se kao pijavice.
Ako se dovoljno smirite i usredsredite, možda čujete korake baš kada za njih niste spremni. Možda vam pred oči izađe prizor nečijeg davnog života, ili vas pogodi neka nepozvana, tuđa emocija. Tada u kući nastaje preklapanje: sna sa javom, uobrazilje sa istinom, onostranog i ovozemaljskog. Ako se toga uplašite, izgubili ste. Grinje su vas već pojele.
Kad se stranac navikne, nijedna pomisao da čuje korake nije čudna, svaka je normalna i očekivana. Više se ne obazire, i ne štreca. Ulazi u sobu golih zidova.
Svi nosimo na spavanje ono što nas tišti, i to nas proganja noćima. Zato je spavaća soba lična, i zato se stranac upravo u njoj susreće sa đavolom. Prirodno je da se uspaničio uoči susreta sa njim, i htio da se ubije. Ali kad ga đavo pozva da sjedne s njim, stranac se, kao posječen mačem, smiri. Reklo bi se da je đavolu bilo vrlo drago što vidi stranca, kao što bi se obradovao starom prijatelju. Strancu je on, pak, nezanimljiv: staloženo sjedi i samo što ne prekrsti ruke, ili počne da cupka nogom. Umorno ga pogleda, kao neku zamornu udvaračicu, ili dosadnog mlađeg brata, za koje ne može da dokuči šta još uvijek žele od njega.
,,Dobri gospodine, pa to ste Vi”, sarkastično izjavi, čekajući da napokon sazna zbog čega je počastvovan tako poželjnim društvom. Đavo mu se dobroćudno nasmiješi, i postavi pitanje najvažnije u svačijem životu, presudno za njegovo buduće bistvovanje…
Stranac izlazi iz spavaće sobe, i prilazi prozoru. Odlučno gura teško škuro i pali cigaretu. Odsutan je i prazno gleda u daljinu, pogledom prateći usamljenu barku. Fali mu vremena da se oporavi od susreta. Ko zna hoće li ikad! Zapravo je odmah znao koje mu je pitanje postavljeno, i jasno se sjeća da mu je odgovor bio brz i bistar. Zaboravio je što bi zanimalo đavola čim je odgovorio. I nikad neće moći da se sjeti šta je bilo po srijedi, iako su i pitanje i odgovor svakog dana pred njim visili u vazuhu. Bio je toga svjestan, ali nemoćan da do njih dopre.
Zbilja, šta bi đavola uopšte i zanimalo? Sreća, sloboda, spasenje?
Comments