Ko jednom vidi nježne lokne iz kojih vire jezive zmijske oči teško će ih zaboraviti – Džim Morison je zbog svoje posebnosti i dvojake prirode urezao svoje ime u istoriju muzike i preokrenuo tok rokenrola. Često se zapostavlja njegova prava bit pjesnika od koje je sve krenulo. Uvijek mu je dolazila inspiracija iz ekstremnih emocija i njegova najbolja umjetnost se rađala iz najkrvavijih rana. Na binu je doveo ujedno poeziju i teatar, snove i košmare, a razmišljanja jednog pjesnika su dospjela na top liste.
Kao srednjoškolca, zanimale su ga filozofija, misticizam, religija i psihologija. Volio je Remboa, Kamija, Blejka i Keruaka koji su ga inspirisali da čita i piše, a Fridrih Niče mu je bio omiljeni pisac.
Studirao je režiju, koja se tada razvijala kao nova forma umjetnosti. Govorio je da se u filmu podsvijesni dio života najelokventnije prikazuje. Bio je fasciniran granicom i razlikom između snova i stvarnosti, što se provlači kroz njegovu umjetnost – on je zapravo predstavnik avangarde i nadrealizma u američkoj književnosti.
Motivi Džimove poezije su najčešće spiritualnog karaktera. Govorio je da je ključni momenat u njegovom životu bio kada je imao četiri godine i sa porodicom se vozio autom kroz pustinju, gdje je vidio povrijeđene i mrtve Indijance. Ostalim članovima porodice to nije bilo upečatljivo. Međutim, u jednom intervjuu je Džim rekao kako se sjeća da su Indijanci krvarili do smrti i da je to bio prvi put da je okusio strah. Po njemu, duhovi tih Indijanaca su ušli u njegovu dušu, a i dalje su u njoj. U pjesmi „Peace Frog“ gotovo romantistički opisuje taj događaj:
Indians scattered on dawn's highway bleeding
Ghosts crowd the young child's fragile eggshell mind
Poezija je iskrena i čista, oslobađa ga okova rok zvijezde i u njoj pokazuje svoju pravu bit pjesnika. Morison je bio jednostavni sanjar, ali spletom okolnosti se našao u vremenu kada je rokenrol bio način da se iskaže nemirni duh i pobuna.
Skoro svi pisci su živjeli privatne živote, daleko od očiju javnosti, a većina nije bila popularna godinama poslije smrti. Džim je imao tu nesreću da je uvijek pod svjetlom reflektora – svaki dio njegovog kratkog života ostao je zapamćen i banalizovan, a da je bilo drugačije on bi mnogo godina kasnije samo ostao zapamćen kao pjesnik.
Album „American Prayer na kojem je nasnimljena njegova poezija se bavi temama koje su obrađivane od književnosti starog vijeka do danas. Nameće pitanja smrti, mrtvih, ubistva, religije, sudbine, važnosti čovjeka za sebe i univerzum, značaja naših pojedinačnih života i otkrivanja sebe. Ističe koliko smo mali i nemoćni pred višim silama i sudbinom i kako traćimo jedinstvenu priliku da živimo. Proziva svoj narod zbog genocida nad Indijancima sa kojima je jako povezan, i nasilje kao tradiciju, predmet obožavanja i zavisnost Amerikanaca. To su bila razmišljanja osobe koja je živjela između sna i jave, a vodila se podsviješću i onostranim.
Pri kraju svoje karijere, Morison je počeo da se onesviješćuje i divlja na sceni, pa publika počinje da dolazi više zbog spektakla nego muzike, što ga je tištilo. Postaje mu teško da razlikuje sebe od osobe koju predstavlja na bini. Govorio je kako mu droga pomaže da proširi um i da mu ona predstavlja vrata percepcije, ali na kraju je samo koristio da pobjegne od svijeta koji mu je bio tijesan i nanosio mu bol. Za njega, poslušnost i poštovanje pravila su ravni samoubistvu.
Odlučuje da napusti muziku i okrene se poeziji. Sa svojim sveskama u plastičnoj kesi tumara ulicama Pariza gdje konačno živi samotnjački život. Džimove zbirke pjesama su dostignuća na koja je bio najponosniji.
Sa 27 godina umire u Parizu i sahranjen je na groblju Per Lašez, gdje su sahranjeni Oskar Vajld, Šopen, Rosini, Molijer i Balzak. Bio je fasciniran smrću pa ga je prerano stigla, a duh romantizma je bio sveprisutan u njegovom životu i umjetnosti. Bio je osoba koja nosi dušu na licu, živio je i razmišljao slobodno dokle je god sloboda išla. Iako je bio slobodan, nikad nije bio sretan i eskapizam je nalazio u košmarima.
Comments