Gospođa Dalovej kaže da će cvijeće da kupi sama. Za tim činom slijede susreti – u mislima likova, nabijeni nostalgijom i dubokim nezadovoljstvima.Virdžinija Vulf dozvoljava sebi da to ide u nedogled, stapa se sa svojom strujom svijesti koja je, po svojoj prirodi, baš kao džepovi puni kamenja, vuče u brzu rijeku čiji su talasi spremni da je rastrgnu, divlji i složni kao čopor vukova.
Tada čak i ljepota književnosti i jezika kao dijela nje gubi svoj bezvremenski sjaj. U tom momentu, postoje samo rijeka i davljenica.
Osamdeset godina kasnije, dokaz o toj nemilosrdnoj struji u vidu umjetničkog djela izaziva divljenje, ali kada je Vulf pišući postala jedno sa njom, bilo je jasno da je sebi već mrtva.
Comentarios