U „Ilijadi“ smo upoznati sa paradoksalnim i ironičnim sudbinama Ahila i Odiseja. Ovi veliki junaci i ljudi uz pomoć bogova i dobre kobi odlažu smrtnost do krajnjeg slučaja kad je ona neizbježna, mada od smrti zauvijek mogu da bježe samo bogovi. U postmodernističkom djelu „Frizer“ se srećemo sa istim motivima smrtnosti čovjeka, izdaje i sudbine.
Prisutan je i paradoks ličnosti kod Popaja, gdje svoju homoerotičnu ljubav prema Zonju koristi kao masku da bi želju da mu pomogne i lijepo ga ošisa (što je, uzgred rečeno, aluzija na estetsku funkciju umjetnosti) iskoristio kao kulminaciju u ubistvo prijatelja, nama dobro poznatu izdaju, od strane onoga ko je drzao besjedu o Marku Milanovu i dobročinluku naših predaka.
Javlja se digresija u stilu struje svijesti, kad u romantičarskom duhu Frizer odluta u mislima i pripovijeda o svom slavnom pretku kosmonautu, njegovom ujaku, koji je hrabro otišao na planetu Volujicu i nikad se nije vratio. Tu nailazimo na lutajući motiv starog vijeka – motiv čovjeka koji želi da bude podoban bogovima. Ujak, čije ime Popaj ne pamti, je kao Ikar odletio preblizu suncu. Zbog toga ga je stigla zla kob ili fatum, pa je ostao zarobljen na dalekoj planeti i osuđen je da zauvijek razmišlja o svom velikom grijehu.
Pojavljuje se digresija u momentu kad pljačkaši ulaze u lokal, gdje Popaj opet sebe predstavlja u svijetlu poštene i darežljive osobe, te ističe da cijeni čak molere i poštene radnike. Međutim, on je ipak grub prema njima i tjera ih iz svog lokala – ovo je očevidno aluzija na Igoove „Jadnike“ i opresiju niže klase pod totalitarnim režimom monarhije, pa pljačkaše možemo dovesti u vezu sa mladim revolucionarima ABCa ili pak sa Prometejem koji je želio narodu da podari vatru.
Međutim, u epilogu se javlja paralela sa epom barkonog pjesnika Dživa Gundulića:
Kolo od sreće uokoli
vrteći se ne pristaje:
tko bi gori, eto je doli,
a tko doli gori ustaje
Reklo bi se da i Frizerovim venama teče nečista krv i kao Sofku prati zla sudbina njegovih predaka. Naime, izvrgnut je ruglu kad ga tuku policajci i sada je on potpao pod čizmu vlasti tj. policije kao državnog organa, a prije toga se ponašao silno prema nižoj klasi.
Popaj se, kako se fabula razvija, sve više pretvara u dekadentnu ličnost kao što je Dorijan Grej, ili ipak u potpuno bestijalnog deformisanog čovjeka nalik Bulgakovljevom Šariku. Karakterizacija Popajevog lika se čini čak podobna junacima Dostojevskog ili Tolstoja, sa mnogo peripetija, dok žrtva društva i fabule – Zonjo, ostaje statičan lik do samog zaključka – nalik jadnom Akakiju Akakijeviču.
Comments