Ako je Bog grešnog čovjeka stvorio po svom liku, da li je milostivi Bog takođe grešan, ali to uspijeva da sakrije od ljudi koji vjeruju u njegovo savršenstvo?
Uprkos Jehovinom zahtjevu, Lotova žena se okrenula da vidi propast i smrt nečega što je bio grad. Ispostavilo se da je mesopotamsko vjerovanje da „ko pogleda boga u oči, mora umrijeti” univerzalno.
Nikada se neće znati šta su udružene kandže sudbine i Hada učinile Eurudiki, pa od srama nisu mogli da dozvole Orfeju da vidi šta je, ako je njeno tijelo pepeo, ostalo od napaćene lučice mikrokozmakoja je ostala za njegovom dragom. Ni Gilgameš ne saznaje istinu smrti od Enkidua, jer misli da bi njegov živi drug zaplakao.
Da li je Marija Magdalena grešnija od mesopotamskih bogova? Oni su se, nakon što su pustili potop, pokajali. Šćućurili su se „kao psi” i razbježali „kao muve”. „Bog sa više imena” iz tradicije u tradiciju uništava čovječanstvo do temelja. Jehova se zbog Noja pokajao što je pustio Potop, ali to ga nije spriječilo da zapali Sodomu i Gomoru.
Marija Magdalena je spoznala svoje grijehove, usvajala svete riječi Hristove i vjerovala u njih. Zbog toga njen novi stav i postupci vrijede više nego vjernika koji nikada nije zgriješio.
Da li su bogovi stvorili čovjeka jer ga vole i tako grešnog, ili da bi ga koristili kao piona u vječnoj igri i spleci jednih protiv drugih?
Comments