Ako budem imala hrabrosti, više neću osjećati koliko je netrpeljivo hladna ova niska ograda pod prstima i kako se most lagano ljulja na vjetru. Duboko u ponoru teče brza rijeka, a talasi su joj divlji i složni kao čopor vukova. Iako joj je površina duboko, tu je nadohvat ruke. Moram da požurim da niko ne bi naletio. Ovi ružni talasi mogu da mi postanu vječno utočište i dom.
U djetinjstvu, jedne mirne noći kad je sve bilo jednostavno i zbunjujuće, srela sam rođaka na mjestu gdje ga stalno srećem – na njegovom mulu sa ribarskim štapom. Prisjećajući se, shvatam da to možda uopšte nije bio on, nego neka prikaza koja je odlučila da iskoristi njegov oblik da bi mi se zauvijek zavukla pod kožu i obezbijedila sebi mjesto u zabačenom i mračnom uglu mojih misli. Jasno sam mu vidjela lice, a on je svojim olujnoplavim očima dugo i odlučno gledao kroz mene. Isto je bilo i more iza njega – čini se da je prestalo da ima svoj bezvremenski sjaj i da me je sad urokljivo gledalo. Ni rođaka nije bilo uskoro. Mada već mrtav, pobjegao je od mene uz brdo prema obližnjoj crkvi sagrađenoj u čast nepobjedivog sunca.
Pojedini neobjašnjivi trenutci predstavljaju savršeno smislene elemente lične mitologije koja se sama otkriva, tiho kao plima. U takvom nejasnom sjećanju mi je težak, dugačak put brodom, kod kog je najteže bilo dugo i bespotrebno čekanje. Sa mnom je čekalo i poznato lice kojem nije stalo da se plovidba bezbjedno završi.
Napokon san došla na svoje odredište, iako se puta ne sjećam, niti se sjećam da sam željela tu da stignem. To nije ni bitno jer sam sada sasvim zadovoljna na ovom savršenom i izolovanom parčetu davnog ranog jutra. Oko sedam sati ujutru je, jasno se zna po jačini još blagog sunca po licu i po boji mora. Nasumično odlazim kod ludog popa i on mi rado recituje svoju buntovničku poeziju. Tiho me posmatra blagim pogledom i znam da mu je, kao svim odraslim ljudima, na umu ono dobro staro „ne mogu da se naviknem na tebe bez one tvoje duge, plave, ricave kose“.
Siđem na plažu. Na daleke otoke sada mogu da stanem nogom. Jednim korakom sam ispred zabranjenog benediktinskog manastira, na zabranjenom kapetanskom groblju.
I blizu i daleko. Često se prisjećam onih ružnih vučjih talasa, čak i u toku mise. Dok sam je slušala tog jutra, palo mi je na pamet pitanje jedne cure iz prošlog života: „Zašto bi to neko uradio?“ Zaista, gledajući ove žene, pomislila bih da moraš da osjećaš veliku mržnju prema sebi da bi uspjela da obučeš redovnički habit i postaneš potpuno ista kao sve časne. Vrsta bijega od sebe, rekla bih – ipak ima nečeg jako umirujućeg u tome da se naprosto svedeš na svoju dušu u odnosu sa Bogom. Tada tvoja tjelesna forma više nije važna.
Niko zapravo nije ovdje jer voli Isusa, u stvari ljubav prema njemu nije nastala sama od sebe, nego uvijek proističe iz duševne boli. Naravno, naša ljubav je nesumnjiva, ali ona je veo tajne koji krije veoma izražene senzibilitete koji se manifestuju kroz čvrstu i neprekidnu vezu sa svojom podsviješću. Prirodno je osjećati potrebu da se ona nekud usmjeri. Prirodno je i sebi željeti smrt, posebno kad živiš po tome da je samo patnja vječna u ovoj dolini plača i da je život ekser koji ti se sve dublje i dublje zabada u udove. Opet mi misli dolaze do nje, isto kao što me i proganja u snovima. Mnoge žene ovdje sebi žele smrt i u ovome su našle izgovor za svoj kukavičluk da konačno sebi prekrate muke – lišile su se izvora svoje patnje; spoljašnjeg svijeta, i prvi put se posvetile sebi. Bila bih mirna i ako bih sad umrla – za sebe, jer sam za spoljašnji svijet već mrtva. I to me umiruje, a sigurna sam, i njih, ostale franjevke. Meni ni to nije zadovoljavajuće.
Jedne noći ću se naglo probuditi iz sna, protežući ruku da dohvatim naočare koje sam veče prije ostavila na podu. Pod prstima ću osjetiti nečiju tvrdu kosu i shvatiću da vidim sebe: grudva mesa nalik mrtvom djetetu u trećem mjesecu kojeg Bog nije želio, slomljenog, krivog nosa i očiju sumnjive starice kojom su me plašili kao djevojčicu. Mrtvo i tužno me je gledala kao gonjena životinja, staklastih očiju beskorisno iskolačenih ka beskrajnoj praznini. Najzad primjećujem i izmještene, izlomljene udove. Gledaće me, gledaće...
Pobjeći ću iz sobe i probaću da zaključam vrata i zauvijek je ostavim tu – niko nikad neće naći ključ. Vrata neće htjeti ni da se zatvore, gonjena maglovitim vjetrom. Jasno je da neću uspjeti.
Trčaću bosa u spavaćici kroz veliko zdanje samostana, žureći da konačno izađem. Kad budem došla do praga, činiće mi se da statue pjesnika i kapetana u velikom polukrugu žele da me povrijede i unište svojim bezvremenim i nepovjerljivim kamenim licima, te da mi se kradom približavaju svaki put kad trepnem.
Iza samostana se nalazi stara kamena crkva obrasla i sasvim opkoljena rastinjem. I nju je, izgleda, Bog zaboravio i dopustio joj da se obruši.
Boriću se da uđem u nju iako mi drače i granje sijeku noge i grebu ruke i lice.
Ući ću u nju, onda ću da legnem na hladnu crnu zemlju, i tu ću da umrem.
Comments