Grdna si varka, zlatna ptico!
Umuknite pijetlovi, pakosni, mrzni, što vrijeme požurujete, što nesreću jutrom donosite! Crna ptico, sjenko moja, kazno Prometejska! Ne oblijeći oko mene, ne grizi, ne čupaj, i ovako me nema. Zlatna ptico, grdna si varka, grdna! Aveti, Euridiko, ptičurino lude nade, Ishače, Hasane, ljubavi moja, brate moj, nedohvatni snu, željo moja bezumna, u smrt za tobom pojurih. A grdna si varka, grdna!
„S krikom bježe ptice preko crnoga neba, ljudi ćute, krv me boli od čekanja.“
Bježiš opet, gubiš se, kao misao, u magli, a ja kaskam za tobom, nagonski. Možda i svojom voljom, znajući da, ako se zaustavim, zemlja će me progutati, čeljustima svojim zgrabiti, baciti u podzemlje, u tunele, među krtice, među slijepe, među bludne. Je li nam u sudbinu upisano da hodamo zemaljskim tlom gledajući uvis, čekajući da u beskrajnom, plavom krugu uočimo sjaj tvoga zlatnog perja? A da se na tom putu spotaknemo, posrnemo, padnemo u provaliju? Kažnjava li nas Bog tobom, ili si pak šejtanov ljubimac? Jesi li iz Dženeta pobjegla, ili su te iz Džehenema pustili? Jesu li te ugledala moja braća, jedan u crvenoj rijeci svoje krvi, drugi u mraku vlažne tamnice, treći malaksao od sušice, makar na sekundu? Ili su, kao i ja, pomislili da si grdna varka, zlatna ptico?
Dok još uvijek nijesam znao da treba hodati po tom drumu kojem kraja nema, sjedio sam na onom tvrdom sjedlu, bez konja. Moj konj nije uspio da pregrize stabljiku kukuruza. Cijela je zemlja, sada znam, težak teret. Zato sam sjedio na tavanu, bez konja za moje sjedlo, ali sanjajući o zlatnoj ptici sreće. Kako nijesam već tada osjetio težinu ovog pečalnog lutanja koje nazivamo životom? Ili makar, deceniju kasnije, dok sam posmatrao kako se u Jusufovim očima gubi zlatni trag smrću njegove majke? Možda me Hasan u tome spriječavao, godinama prije nego što smo se upoznali. Ili možda Ishak. Svejedno je, to je isto. Hasan sa svojim darovima, s ljubavlju koju mi pruža, Ishak svojom pobunom, rođen da bježi umjesto mene, jer ja ne mogu, rođen u mojoj čami. Grdna si varka, zlatna ptico.
Grdna si varka, a najgrđa zbog majčine mahrame i te četiri mrtve nade koje čuvam u sehari. Majko moja, zar si na mojoj koži i na koži braće moje zlatni odsjaj opažala? Opažam i ja, majko, na Hasanovoj, i u oku njegovom, i u riječi i dodiru, zlatno sunce aprilsko. Preliva ga, majko, kao pozlata, i grije me njegova ljubav. Zar mene nepotpunog, ojađenog, trulog, takvo sunce da obasja, na svom putovanju, vraćajući se bezuslovno, dok je svijeta i vijeka, u istu tačku, u kasabu mog života i moje smrti, moje tekije i moje tvrđave, moje rijeke i mog groblja? Pitao sam i Hasana za tebe, zlatna ptico, ali ni on nije uspio da te nađe, da te obuzda, da ti zavrne šiju i objesi te o konja, da te donese kući sa nekog od svojih dugih putovanja. Cijeli svijet je njegov tavan, i on i dalje luta po njemu, tražeći te, uživajući u lovu, slobodan i vezan u isto vrijeme. Možda je lutao ne znajući, ali sada znam da misli o tebi, znam, zbog safijanskog poveza, mekanog i glatkog, i zbog četiri ptice na koricama, i na marami, a zato znam da misli i o meni. Abul-Farad me naučio da se ljubavi moramo odreći, kukavički, izabravši lakši put, put bez gubitka i bez strasti, bez gladi i bez svijetla. A zašto? Zbog kasabe? Zbog tekije i mog poziva, što me između neba i zemlje rastrgao? Zbog Allaha, i zbog sudnjeg dana, zbog neznanog grijeha? Ako ga se odreknem, samoga ću sebe ubiti! Poteče li krv njegova, ja ću iskrvariti! Ne dam ga, garava ptico, ne dam svoju ljudskost, dušu svoju, brata moga, prijatelja! A ti, zlatna ptico, možda i nijesi varka.
U Ishaku te nađoh. U mom ujaku, odavno mrtvom, u dubokom glasu kojeg čuh na molitvi, u buntovnom mučeniku, odmetniku, u mom sjećanju i čežnji, nađoh tog divljeg putnika, zalutalog sa onog puta kojim ja ne pođoh. Ishače, digni bunu, vikni besjedu, ne bježi! Ne stižem te, Ishače, aveti, prikazo, tugo moja i tišino! Cvjetaj, nemire moj! Zašto te nema kada si mi potreban? Gdje si? Gdje si, Ishače, zlatna ptico mog života neproživljenog? Ti ni ne postojiš! Grdna si varka, zlatna ptico!
I Hasana mi oduze, i brata, i mene samoga, ptičurino crna, što te vidjeh na mešćemi i muselimatu, i u gnijezdu u tvrđavi, na ramenu kadijinom i Piri-Vojvodinom, demonu crni! Razdireš mi nove haljine, kadijske, dok mi kandže u leđa zarivaš. Staću na put zlu, makar me živog pojela! Komade mi sa leđa kljunom kidaš, a ne umirem, samo pustoš ostaje, u crnu ranu se pretvaram, perje crno mi samo od sebe izniče. Nadam se da sam makar mog Hasana uspio da spasim, prije nego što mi krila izrastoše, prije nego što se popeh na ovaj greben, lunom obasjan. Stojim na litici smrti, zvijer, iz ostataka slomljenog čovjeka nastala. Poletjeh, slabašno, djetinje, kao tek izlegli ptić, nadajući se, po posljednji put, da ću zlatno perje naslutiti kako mi izlazi iz kože, vapeći. A ostadoh crn. Grdna si varka, zlatna ptico!
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega
Pozivam za svjedoka, grdnu varku, zlatnu pticu,
Da je svaki čovjek uvijek na gubitku.
(O romanu "Derviš i smrt")
Comentários