Voljela bih da možeš da mi čitaš misli. Ne stalno. Voljela bih da možeš da ih slušaš u onom momentu kada vrište i svađaju se koja će da bude na vrhu, onda kada se u vrevi izgube, pa ni same nijesu svjesne koja je najjača. Voljela bih da možeš da ih čuješ onda kada mi duša jeca jer je jedino ona cijela. Odustala je od traženja izlaza, pa je primorana da popuni prazninu koja je nastala onda kada su misli počele da gube svoje mjesto, a to je teret koji teško nosi. Ne želim da mi slušaš misli zato što želim da kod tebe promijenim bilo šta, već samo zato što želim da vidiš da si i u toj vrevi i tom beskraju još uvijek tu, uvijek pri vrhu.
Koliko god je sve izgledalo lijepo i bezgrešno, greške su bile osnova svega. Možda je trebalo da se držimo onoga da je ovo nešto što nam nije potrebno i ono svako izgovoreno ,,nikad više’’ je možda trebalo da bude upravo to, kraj. Ne znam da li ti išta znači što svaki put kad pokušam da pročitam tu posljednju stranicu u našem odnosu, samo prelistam sve stranice do onog našeg uvoda i krenem opet. Sebe pokušavam da ubijedim da konačno pročitam kraj, ali ti me nesvjesno ubjeđuješ da isti ne postoji, pa se samo vratim na vrh svojih razmišljanja, a u stvari sam na samom dnu.
Povrijeđuješ me samim postojanjem, a bojim se da nikada, kao ni sad, neću imati snage da to postojanje izbrišem. Misliš da je utješno da lažeš i sebe i mene kad govoriš da je sve samo stvar navike i da je srce nešto što tu nema nikakvu ulogu, a opet se konstantno igraš sa mojim. Zašto me ne bi pustio na miru i promijenio tok dešavanja, igraj mi se sa dušom kad već tvrdiš da srca nemam, ja sam svejedno odlutala daleko u onim mislima koje iz straha odbijaš da čuješ.
Comments