Četrdeset minuta od Bijele do Kotora autobusom koji smrdi onim ustajalim, gustim autobuskim smradom. Jedini putnici smo nepoznati momak i ja, pa se vozač osjetio slobodnim da zapali cigaretu i tako mi izazove glavobolju. Vrijeme je vlažno i sparno, kraj septembra, i ovako se jedva diše. U rukama držim bakine "Orkanske visove" sklopljene, prsti mi služe kao podsjetnik gdje sam stala, jer se nadam da ću u svakom momentu da smognem snage da nastavim da čitam. Ali ne mogu, zagušljivo je, magistrala zalivom je krivudava i muka mi je ako držim glavu spuštenu.
Prvu septembarsku kišu sam dočekala entuzijastično, i baš sam imala sreće što je pala kiša i podigla se magla dok sam kući, u zalivu. Jutros sam otišla do radnje i japanke su mi se lijepile za mokri asfalt i mogla sam da osjetim toplotu koja izbija iz njega. Sve mi se u Bijeloj čini prljavo, ona trafika ispred moje zgrade koja ima istu pergolu otkad pamtim, frižider za sladoled ispred nje. Prašnjavi asfalt ispred zgrade i haotično dvorište osnovne škole.
Vozač je zapalio samo onu jednu cigaretu. Kiša još uvijek pada, vide se otoci u izmaglici. Prizor izgleda kao crno-bijela slika. Jednom sam vidjela sliku otoka austrijskog slikara iz devetnaestog ili osamnaestog vijeka. Iako se tu otoci kupaju u sunčevim zracima a danas pada kiša, utisak je isti. Odišu nekom spokojnom prefinjenošću, kao da su usnuli za vrijeme peraškog baroka i odbili da se probude.
Majka mi je pričala da, kad je bila mala, nije mogla da zapamti da je Gospa od Škrpjela Gospa od Škrpjela, a Sveti Đorđe - Sveti Đorđe. Razlog tome je što je borove na ostrvu Svetog Đorđa zamišljala kao kosu, i onda, prirodno, ostrvo sa "kosom" nosi Gospino ime jer je djevojčica. Danas zna koje je koje ostrvo, ali, kaže, i dalje joj se čini da upravo Sveti Đorđe, ili "ostrvo mrtvih" nosi žensku energiju. Nije to samo zbog bujne borove kose, vec zbog njegove tajanstvenosti, mračne dubine i nedostupnosti. Na njemu je kapetansko groblje koje niko ne obilazi, a manastiru je zabranjen pristup. Vjerovatno bi se svidjelo Emili Bronte...
Iznenadila sam se kad mi je rekla da je od djetinjstva više voljela Svetog Đorđa, zato što meni nikad nije bilo do razmišljanja koje je ostrvo ljepše. Gospa je elegantna, biserna, barokna, ima simpatične neboplave krovove i njena pojava je dražesna. Stroga i hladna, dostojanstvena i ozbiljna, podsjeća me na bokeljske dame kakvih se sjećam iz djetinjstva, a većina ih je nedavno umrla u dubokoj starosti. Sveti Đorđe je vještica, a Gospa je dama.
Otoci se više ne vide, izašli smo iz Lipaca. Gužvam se na sjedištu sa cegerom, bež jaknom koju mi je baba dala (a njoj je dao dondo) i knjigom izmedju čijih stranica su mi prsti još uvijek zatočeni. Dosta mi je svega, pa je zatvaram ne obilježivši gdje sam stala i ubacujem u ceger. Ne sluša mi se ni muzika, ne ide mi se u Kotor. Vozač je, čini mi se, do daske, navio Mariju Šerifović. Ovo mi stvarno danas nije trebalo, jer njeni tekstovi, iako je beskrajno prizemna, nose tešku melanholiju. Uvijek je prevarena, uvijek je povrijeđena i kao da uživa u tome. Zadržava se na tim osjećajima i produbljuje ih pridajući im značaj. Te ja, što ću, počeh da plačem. Iako je pjesma tužna, nisam plakala zbog napaćene Marije, nego mi je stvarno dosta svega. Dosta mi je smrdljivog autobusa i smrada vozačeve švercovane cigarete koja klapi za oči. Dosta mi je sebe, ovog cegera i jakne. I prašnjavog asfalta i mog ružnog mjesta. Samo nešto čekam - sve sto želim je da mi se desi bilo šta i da osjetim bilo šta.
Comentários