Tek je 10:32 ujutru. Sjedim u obližnjem kafiću za stolom odmah lijevo od ulaza. Posmatram sve oko sebe, uključujući i majku sa malim djetetom koja uporno pokušava da ga nahrani dok on neprestano plače. Postajem ljubomorna.
Ova kafa pomiješana sa dvije kesice bijelog šećera postala je nekako gorka. Nepitka je sa koje god strane okrenem vrelu šolju i prinesem je ispucalim usnama koje, između gutljaja, gulim prednjim zubima. U tim kratkim pauzama shvatiš da ćutanjem nestaješ. Nisi potreban. Niko ti se ne obraća. To te boli, iako niko koga tvoje oči prepoznaju nije tu. Djeluješ hladno i nezainteresovano dok u dubini svog prolaznog trajanja osjećaš zajedljivi nemir, bezvrijednost i dubok zaborav.
Vremenom se čovjek navikne na taj velelepni zaborav. Saživi se s njim. On postaje dio njegovog žalosnog bića i prestaje osjećanje njegovog prusustva kroz ono „gost“. Više ne. Sada su jedno. Neraskidivo povezani.
Ništa ne osjećaš. Nažalost, to počinje da prija. Navikavaš se na onu napuštenost koju je nenamjerno nanijela ona osoba koja bješe tako nebitno bitna, nepotrebno nužna. Sve bješe prokleto. Ali prokleto je najbolje vrijeme da baš sada čovjek nestane. Da se baš sada saživi sa zaboravom. Imao bi neki memorijal, u obliku nadgrobnog spomenika, pa, možda i po koji cvjetić pored groba. Nezahvalni smo. Naš zaborav mogao bi biti i pored nekog već ogoljelog drveta gdje nečiji pas počiva, a mi tik ispod njegovih šapa, bez ijedne trunke nezasluženog sjećanja. Ne mislim da smo išta potrebniji ovom beskraju no ta lutalica koja, iako nečija, zapravo bješe ničija. Mi smo ničiji, ako ne i gore od toga. Nismo ni svoji.
Citiraću dragog Balaševića:,, Rođen pod srećnom zvezdom magičnom, nad ovom zemljom generalno tragičnom.“ Ovo već postaje komično. Komično je koliko smo kao ljudi ubijeđeni da smo bitni i da imamo neku svrhu na ovoj sferi tako hladnog kamena. Aristofan bi mi pozavidio, ali njega nema. Da li bi pristao da se zamijenimo? On ionako ima bolje razloge za prebivanje u ovom nemilosrdnom uraganu životarenja od jednog bezvrijednog stvorenja kao što sam ja. Izvinite, zapostavih Balaševića. Mudar čovjek, zaista. Tragedija jeste komedija na hiljadu i jedan način samo ako se čovjek dobro zagleda. Da bi dobro vidio, mora prvo da zatvori oči. Ne otvarajte ih, i shvatićete stvari koje bolje da ne shvatate. Ne otvarajte ih, kao velikani, našeg i vremena prije nas, čija tijela bijahu skrhana prvim pejzažem da su nas odlučili napustiti. Bezoproštajno. Ovdje nema zlatne sredine. Čovjek sam bira.
Majka je napokon nahranila dijete. Samo da možete vidjeti izraz oduška na njenom licu dok se njena leđa, lagano, ponovo naslanjaju na stolicu, pa vrhovima prstiju ljuška dječija kolica. Ono i dalje jeca, a ja sam već raskrvarila desni ugao donje usne. Pola šolje već je prazno. Šolja nije polupuna.
Ne ide mi se odavde. Ovdje kao da sve stoji. Vrijeme ne postoji, prostor se čini beskonačan, iako je u pitanju nekoliko kvadratnih metara sa drvenom ogradicom koja bi trebalo da označava granicu sa trotoarom za prolaznike. Ja ne vidim tu granicu. Nema je. Zašto bi je bilo? Sebična smo mi stvorenja, moram priznati. Vrijeme, datum, nedjelja, dan, sat. Ograničavanje nam je toliko bitno da se, kao komšija, nastanila ta bolesna zavisnost. Stvorili smo je iz najprimitivnijeg razloga koje jedno inteligentno biće, kako mi to volimo da kažemo, može imati kao opravdanje. Da smo bitni. Ponekad pomislim da svi imamo neku vrstu urođenog narcisoidnog poremećaja. No, svi su izgledi da se taj poremećaj vjekovima umotavao u jeftinu, providnu foliju zajedničke karakteristike svih stvorova naše vrste.
Sjećam se, bila sam dijete, toliko sam željela da vrijeme stane za samo pet dragocjenih sekundi. Govorila sam sebi i ubjeđivala druge kako bih onda sve mogla dotaći, osjetiti, istražiti, u najgorem slučaju zavoljeti. Kako se usuđuje jedno obično zemaljsko derište? Tih pet sekundi navodno bi mi bili od prijeke važnosti iako sam i tada dobro znala da je nemogućnost ono što me privlačilo, a ne sama želja za tišinom i ništavilom satkanim najfinijim nitima bezbrižnosti i pohlepe.
Priznajem, možda previše kritikujem ovaj sramni rod. Prosto je nemoguće ne osuđivati ga iako sam dio njega samog, no možda baš zbog toga to i radim. Omogućeno mi je da uđem u primitivnu psihu čovjeka, a u isto vrijeme tako nedefinisanu. Loša sam ja osoba. Prosto obožavam to da priznajem ljudima i gledam njihove zbunjene izraze lica i glave koje već počinju da se preispituju. Psiha je kao izlupana zvečka u rukama ovog djeteta prekoputa. Ako drži zvečku suviše čvrsto i plašljivo u tim majušnim šakama što svijet pokoriti mogu, ona će se izvući iz strastvenog stiska i pasti u kolica. Ništa ne trpi nagon. Ako samo pusti da se niše i preskače sa prsta na prst nesigurno se dočekavajući na mekane dlanove, ona će udariti o hladan pod, pogubiti se u bezbroj djelova. No ako se samo malo potrudi, raširi šake dovoljno da uhvati neukroćeni ego i skupi ih dovoljno da stisne nesnađenu podsvijest, koji će ga goniti čim stane na te štapove koji vode nikuda, uspjeće da je prodrma i čuće se zvuk udaranje plastičnih kuglica iznutra. Izmamiće majčin osmijeh. Zar je potrebno tako malo?
Ispila sam kafu do dna. Šolja je potpuno prazna. Ne gatam, svačija sudbina zastrašujuće je ista. Previše slična.To me uznemiruje. Ali neizmjerno sam nebitna da bi se uopše polemisalo šta meni smeta ili ne u ovom kvalitetno protraćenom jutru gdje se sunce bezuspješno trudi da rascijepa sivu masu i obasja saksije koje vise sa one drvene ogradice. Pa i ograničenost treba biti lijepa. Ovdje kod nas sve treba biti oku primamljivo, dok duša kleči u paklu pjevajući đavolima. I to me uznemiruje.
Plaćam račun prljavom novčanicom koju sam izvukla iz prednjeg džepa ispucalog kožnog novčanika. Oslobađam klimavu stolicu ostavljajući toplo mjesto koje čeka sledeću mušteriju. Kad-tad pomislim da još neko,barem ponekad, drži oči širom zatvorene. Nadanje je opasna stvar. Opasnija od ovog mog sljedećeg koraka ka trotoaru a pored drvene ograde. Dijete ponovo počinje da plače.
Comments