Budim se. Napolju se čini sunčan dan. Mada, da bih to potvrdio trebao bih imati barem četiri metra ili moć visokog skoka, jer je prozor veoma visoko. Ruke me manje bole, zglobovi su uredu, privikli su se na rukave košulje iza mojih leđa. Sreća pa imam radijator. U suprotnom bih se smrzao i poludio, iako su me takvim prije više od dvije godine proglasili. I sada kako ne bih zapravo poludio sjedim u sobi broj tri sa bijelim radijatorom. Dobro, ne baš skroz bijelim, ukrasio sam ga crtežima obrnutih krstova i cvijeća raznih vrsta. Moja dijagnoza: šizofrenija. Iako su mi tako pripisali stručnjaci čije lice nisam vidio od onih odvratnih plavih maski koje nose na svojim licima, ja se osjećam sjajno, mogao bih kući. Tamo me čeka moj pas, jedini prijatelj koji me smatra normalnim, dobro, osim u momentima kada zaboravim da ga nahranim. Prijatelji su me se odrekli kada su čuli da sam završio u ovoj mizernoj ustanovi.
Ovdje je slično kao u zatvoru. Kažu, kako kreneš, tako ćeš i ubuduće boraviti ovdje. Zato sam prvoga dana u menzi zabo viljušku u vrat jednom radniku jer je njegov nos bio zaboden u moj život i gledao me kao nekog bolesnika. Nakon toga je dozu pilula preduhitrila doza struje kroz kičmu kada su me počešali elektro-šokerom. Imao sam još par incidenata, ali sam se poslije svakog osjećao sve zdravije. Osjećao sam napredak uništavanja njihovog lažnog identitata ispod uniforme u kojoj su stalno. Barem onda kad me posjećuju ad mi daju koju šarenu pilulu koju ispljunem nakon što odu i stavim je pod jastuk. Sad ih je tamo sedamsto trideset. Međutim, nisam učinio dovoljno stvari kako bih zapravo uništio tu psihijatrijsku užasnu maskiranu mašineriju. Trebalo mi je još nešto. Nešto što će završiti moj posao i, ma kakve god posljedice bile, me usrećiti, ili barem takvog poslati na onaj svijet.
Bližio mi se rođendan. Taj divni prvi april koji se odlučio našaliti sa mojim životom. Među doktorima, bila je jedna sestra, Tijana, ili Tatjana, nisam baš siguran. Ne podnosim je. Prava je osoba koja će biti glavna zvijezda moje posljednje tačke. Tražio sam joj da mi tog velikog dana donese tortu, onu sa tri sprata i jednom svijećom, ali onom za groblje, velikom. Bila je zgrožena, ali je ipak bio pacijentov rođendan kojeg ionako gleda kao ludaka. Sjutra je veliki dan kada sam ime dobio po svom prađedu, koji bi bio ponosan na mene i moj plan jer zna u kakvom se paklu nalazim.
Sjutra ću kada uđe tražiti da mi zapali svijeću, da mi otpjeva rođendansku pjesmicu i tako se smiri u potpunosti. Kada se unese u rođendansku atmosferu, zubima ću zgrabiti svijeću i zapaliti joj kosu i bijeli mantil koji mi već dvije godine govori kako nisam u redu. Biće sjajno, siguran sam u to. Zapaliću konačno onu ljigavu plavu masku iza kojih su izbijale ružne riječi upućene meni, da konačno vidi život bez nje, da vidi kako je meni, običnom smrtniku kojeg proglasiše šizofreničarom.
Ako čitaš ovo, sigurno sam obavio svo zadatak. Vjerovatno su me isti, ili sjutradan ubili na električnoj stolici.
Comments