"...samo jedan tunel, mračan i usamljen: moj tunel, tunel u kojem je proteklo moje
detinjstvo, moja mladost, ceo moj život."
U tom tunelu bez kraja i početka, dani teku kao rijeka vremena, sporo i dostojanstveno, ka svome ušću, ka smrti, ka smrti u kojoj ne postoji juče i ne postoji danas, već samo neko kolektivno sjećanje koje u sebi sabira sveukupnost ljudskog trajanja. U toj kanibalskoj mješavini ljudskih života, u kojoj se ostaci našega Ja stapaju u jedno veliko Mi, lišavajući se svoga bremena, sopstvenoga sjećanja, vežući se halapljivo. očajnički, za ono od čega su ga odaljavale sopstvene vrline i poroci, izgubiću sebe.
Ja već sada jedva mogu znati da imadoh san. I u njemu oči neke, nebo moje, nebo kojeg nema za svakoga, oči što samo meni jadnom, na dnu života, nehaj i bledilo nebesa prelivaju suncem, sjajem obasjaju kroz onaj mali prozor u tunelu. A ipak, metafizički bol me tjera naprijed, dalje od onog Apsolutnog za kojim uporno tragam, od one svjetlosti što taj odvratni tunel katkad osvijetli. U tim momentima vidim da moj tunel nije više prazan, već tim očima ispunjen, u čijem je znaku svaki događaj, svaki pokret i misao moja. Te oči osmisliše moj život, u unutrašnjem metežu stvoriše skriveni raj, i zbog njih na ovom bolnom raskršću potpuno osjećam granicu života. Taj mi je osjećaj stran i zastrašujuć, na isteku onolikih godina života bez življenja. Zar u moju vječitu smrt klicu ljubavi zametnuše, ljubavi istinske? Zašto me sada vuku nazad, nakon toliko godina pomirljivog kasa ka kraju?
Shvatih da je Smrt lijepa i mirna, ali da u tom makrokozmu ogromnoga mira i bezgranične sudbine moram sačuvati onaj pejzaž koji mi je pripremao sudbinu, one vrtloge zelenog u beskrajnom crnilu.
Nek leži pod sjajem daljine. Tako sačuvah božanski oblik i suštinu moje ljubavi, da ne istrune sa mnom. To sunce što se uzdiglo nad mojim mrakom čuva me na mom putu, podešavajući ustrojstvo svemira, prepuštajući me smrti uz posljednji treptaj modrozelenog.
Comments