„Što je to što zvoni u daljini? "
Onih osam moćnih vjetrova koje je Šamaš poslao da zaštite Gilgameša i Enkidua, ili šestodnevni plač Gilgamešov? Plač čije suze rastvoriše blato od kojeg je njegov prijatelj nastao, i vratiše ga zemlji, da teče, jer sve teče, beskonačno, besmrtno? Hladni vjetrovi koje stvaraju krila Luciferova, dok Dantea vodi, štiti i uči Vergilije, njegov maestro, sve do samog središta zemlje? Zasigurno onaj južni vjetar koji kroz prokletu avliju raznosi smrad, izazivajući ludilo u svakome, sem u fra Petru i Ćamilu. Ćamil priča, o Džem sultanu, naravno, dok ga prijatelj usred opšte, bolesne iznemoglosti pažljivo sluša. Nezauzdani vjetar, Hasan, Ahmedov Hasan, njegova sloboda među debelim tekijskim zidovima, njegov grijeh i njegova ispovjest, kojeg za sebe vezuje sponama prijateljstva, kopčama ljubavi, koncima kojim mu kontroliše sudbinu, i svoju predaje njemu. Vjetar u vreloj Manči koji miluje jedra vjetrenjača, onih zlih, strašnih Don Kihotovih divova, koji na njih juriša, hrabro, sizifovski, slobodno. A uz njega, bezrezervno, kao i uvijek, spreman da oživi donkihotovske mrtve ideale, Sančo Pansa.
„Ljubav. Vjetar u prozorskim oknima,
Ljubavi moja.“ „Prijatelju! Ustani da bi čuo kako urliče asirski pas.“
Urliče i andaluzijski, sedam krikova, a prvo urliče da za svojom ljubavlju vene razdire, urliče da je pas njegova gospodstva, i pjeva, o srcu njegovom astronomskom i nježnom, i o zelenom pogledu, i urliče:
„Da bih vidio da je sve otišlo
Daj mi svoju nijemu prazninu, ljubavi!“
Takav ludački urlik se prolama Španijom još od Don Kihotove groteskne avanture posvećene Dulsineji od Tobosa, a putuje sve do Francuske, brzo kao metak koji je u mladog, ukletog Remboa ispalio njegov Verlen, što samo govori o intenzitetu njihove ljubavi, jer, kako je Puškin deklamovao: „od kobnih strasti svud se strada, i nas od njih ne štiti ništa“. Ljubav ponajmanje. Puškin je sve boje ove ideje prenio i na „Onjegina“: od stradanja Lenskog izazvanog njegovom ljubomorom do gorkog propadanja njegovog ubice, najsjajnijeg dendija u istoriji književnosti, koji se guši među pismima za udatu Tatjanu i prekasno pokrenutim emocijama prema njoj. Ipak, moramo se povinovati fatalističkoj prirodi njegove priče, koja sebi ravnu nalazi u remek-djelu velikana nad velikanima, Šekspira. Pogrešnog tajminga kao pokretača tragedije ne bi bilo bez opsesivne ljubavi, te Šekspir u Ofeliju, Romea i Juliju pažljivo utkiva najtananije emocije, najranjivija srca i najplahovitije prirode, i daje im partnere u tom smrtonosnom valceru mladalačke ljubavi, intezivne i predane, sa ili bez povoda, ali svakako veličanstvene u svojoj ludosti. Krv proliva i Huan Pablo Kastel, divljački, strastveno, plačući, sa puno ljubavi, kao najbolji od nas - nožem, „da brže se na ljubav, ko na smrt, stud hvata“. To je krvoproliće jedini mogući kraj tako maestralne ljubavi mračnog nihiliste i misterioznog hedoniste, čovjeka koji živi život u mračnom i usamljenom Tunelu, u bolničkim sobama, hermetički zatvorenim zidovima, i žene koja živi uz vječito i bijesno more, okružena izvještačenim intelektualcima, prolazeći pored njegovog tunela, živjeći ne samo svoj život, već živjeći i za one kojima se sopstveni život smučio, kao što su Huan i njen slijepi muž. Neki, manje romantično, svoju ljubav „uguše šakama od zlata“, kao Kir-Janja, koji je fenomen opsesivnosti sveo na nešto hladno i prosto kao što su zlatni novčići. Kakvo je to blago?! Kakva uvreda za ljubav! Za sve koji su stradali za nju i od nje, za Lorkino blago tajno, i za križ njegovog okupanog bola, i za crva njegovih muka što je iz njega kroz stihove izašao! Za njegovu prazninu, probodenu razbijenim pasusima:
„U tebi, ljubavi moja, u tvome mesu,
Kakva tišina izvrnutih vlakova!
Koliko rascvjetanih ruku mumije!
Kakvo bezizlazno nebo, ljubavi, kakvo nebo!“
U mesu je, ipak, srž poetske ljubavi! Rujno meso, i bokovi Antiope, i ruke, noge i slabine i bedra, i koljeno u kojem Bodler vidi prošlost cijelu, i angelski obraščići što ih naš vladika opjeva, pod šatorom, obuzet erosom, i Jekaterinino krilo u kojem Đerzelez pronalazi utočište, prokrvljuju književnost, kroz njeno hladno tijelo sprovode vrelinu, strast, primalnost, ljudskost. Neizrečene ljepote su sadržane u tijelu i srcu, a na pjesniku je da ih pronađe, opipa, prenese na papir, izrekne njihove tajne i suštinu. One su i u tišini! Neruda govori ćutanjem svoje ljubavi, i Desanka slatko strepi izdaleka, a Rakić zapovijeda: „O sklopi usne, ne govori, ćuti, ostavi dušu, nek’ spokojno sneva“! „Riječ tišine ima svu čistotu sna i bolne žudnje“ reče Dučić, skoro identifikujući tišinu kao agape. Upravo je preplitanje erosa, erotskog, čulnog, individualnog helenskog poimanja ljubavi, i agapea, hrišćanskog, dogmatskog, čednog shvatanja ljubavi neizbježno u književnosti. U tim rascvjetanim rukama, na primjer, sadržane su i majčinska čistota i erotika taktilnosti, te se Ahmed Nurudin, posmatrajući ruke kadinice, cijepa između svoje derviške suzdržanosti i očaranosti običnog muškarca, a scena držanja za ruke na vjenčanju u „Nečistoj krvi“ je groteskna, umjesto romantična. Leon Glembaj bijele, ljljanske ruke sestre Anđelike održava čistim upoređiujući ih sa rukama na Holbajnovim slikama, iako je ta replika a priori romantična, pjesnička, zanesenjačka.
Lorka, to bezizlazno nebo, je li to isto nebo koje Aranđel vidi u očima Dafine, okružene smrdljivim cvijećem, u momentu njenog posljednjeg izdaha? Jesi li i ti vidio u nečijim očima dva plava kruga, i u njima zvijezdu? Tim modrim očima, kao dubokim bezdanom Dunava, tekla je čista ljubav, i Aranđel je svoje nebo slutio u njima, kao Dis u svom snu, nečije nebo u očima, očima u kojima je sopstvenu dušu pronašao, u sebi je izgubivši. Njegova draga se ne kreće po truležu zemlje, njene oči su ipak, van svakog zla, i ta je ljubav potpuno neukaljana. I Dantea je, na kraju, kroz raj vodila Beatriče, u onaj Novi Život, i tu se erosu gubi svaki trag. Zar se ne čuje vapaj agapea i u Lazinom „iz beznjenice u raj, u raj! U raj, u raj, u njezin zagrljaj?“ Među stranicama „Čiča Gorioa“ nalazi se malo blago u obliku rečenice: „Ljubav je religija“. Eto, to je Lorkin križ njegovog okupanog bola, to je Lazino: „kad mi se ona odonud javi, ko da se bog mi pojavi sam“.
Sa druge strane, agape u svom najvišem obliku najlakše je pronaći u svetim knjigama: u Himni ljubavi apostola Pavla, u ljubavi radi i u ime Allaha; u zlatnom pokrovu na „Pohvali knezu Lazaru“, i u pismu Nikonu Jelene Balšić, punom poštovanja, smjernosti i bogoljublja, u poslanicama Petra I, kojima je svoj narod očinski i svetački usmjeravao ka opštem blagostanju. Ključ romana „Ana Karenjina“, pored svih ljubavnih trouglova, brakova i djece, ipak je Ljevinov zaključak da treba živjeti, i to za Boga i za sopstvenu dušu? Ne zrače li prolog i epilog „Derviša i smrti“ nekom posebnom ljubavlju, osvjetljenom iskrenom mišlju vjerujućeg čovjeka, koji uprkos skrhanošću izazvanom nepodnošljivošću života, ostaje vjeran tekiji?
Doduše, ovo je, iznad svega, roman o porodici: pored Boga, Ahmed ima samo brata, a kasnije i sina, koji otvara nova vrata između redova ovoga maestralnog teksta, vrata koja vode u svijet ljubavi kakva je trebalo da bude, u svijet porodičnog blaženstva Ahmeda Nurudina, u njegov neodsanjani san. Ahmed ne dobija svoju narativu o očinstvu, ali zato čiča Gorio u našim očima postaje svetac dok posmatramo njegovu hristovsku žrtvu za svoje ćerke, i dok ga pokućar sahranjuje, nezasluženo samog, kao Hrista nakon raspeća. Storge, kako su Heleni nazivali roditeljsku ljubav, zaštitničku emociju koja se prema porodici rađa, lajtmotiv je u čuvenoj Antigoni.
Slična porodičnoj, pragma je dugoročna ljubav, koja zrači strpljenjem, zrelošću i dostojanstvom. Nije li Odisejev povratak u Itaku, sa svim nedaćama kroz koje je prošao, zajedno sa Penelopinim čekanjem njegovog povratka, arhetip ovakve ljubavi? A Petrarkina posvećenost Lauri, koju je vidio samo jedan jedini put? Na potpuno drugačiji način, andrićevski, most na Drini i ljudi iz kasabe se vole stotinama godina, do dana današnjeg, i zajedno čuvaju sjećanje na sve ljude koji su njime kročili, kao neki stari bračni par koji se sjeća svojih starih poznanika.
Nije svaka ljubav nesebična i požrtvovana. Philautia, ljubav prema sebi samome, odredila je neke od najsjajnijih dragulja svjetske književnosti. Onjegin koji odlazi kući da se ponovo preobuče, koji odbija Tatjanu jer drži do svog stila života, Sofka koja se divi sama sebi dok doživljava metamorfozu iz djevojke u prelijepu, bujnu i jaku ženu, a ponajviše Majakovski, koji se suprotstavlja Bogu, religiji i ljubavi, sam staje na front protiv ovih vaseljenskih giganata i poziva na revoluciju, rugajući se „majušnom bogiću“ i hrabro, egoistično i neodoljivo najavljujući svoj dolazak nebu. Milan Rakić, ništa manje grandiozno, iskreno i potresno, otkriva svoj ego u stihu: „ja u tebi volim sebe sama“.
Jedina od osam tipova ljubavi po Helenima koja je u potpunosti oslobođena filozofske i psihološke težine, koja zastupa onu Kunderinu nepodnošljivu lakoću postojanja, je ludus, razigrana, nepromišljena ljubav. Pronaći ćemo njene tragove u odnosu Zemke i Alije Đerzeleza, ciganskom i slobodnom, u Holdenovim mladalačkim, buntovničkim avanturama, u baroku „Tartifa“… Ipak, ne smijemo ovu ljubav diskreditovati, omalovažiti, jer njome čovjek čuva bezbrižnost u sebi koju krst i brak, smrt i rat potisnu, gurajući se u prvi plan, kao četiri jahača.
Antički Grci, nijesu mogli da predvide krvave stihove Andalužanina koji je jednim jednostavnim uzdahom - „zeleno, volim te, zeleno!“, uspio da definiše ljubav prema smrti. Književnost romantizuje smrt još od glinenih ploča, ali je uvijek osporavala čovjekovu zaljubljenost u finalni čin svoje predstave u ovom teatru apsurda, koji je, doduše, slatko neodređen i neizvjestan.
„Hoću da zaspim za trenutak,
za minut, za jedan vek,
ali da svi znaju da nisam mrtav,
da staju od zlata u ustima nosim,
da sam mali prijatelj zapadnog vetra,
da sam ogromna senka svojih suza.“
I zvoni taj zapadni vjetar u daljini, Federiko, ta ljubav, u prozorskim oknima, dok negdje u daljini, na nekom mostu, Andrićevu ljubav prema priči i pričanju otkrivaju nova pokoljenja.
Nije Majakovski jedini koji kroz život vuče „milion ogromnih, čistih ljubavi, i milion miliona malih ljubavi.“ To je teret i blagoslov svakog čovjeka, i „za ljubav biću, bićeš, bićemo.“
Comments