Kao obožavatelju vanljudskog, nadljudskog i nastranih ukrasa, romantizam i Edgar Alan Po su mi posebno pri srcu. U svojim djelima Po mračne teme, gnusne motive i situacije prikaže veoma iskreno sa neočekivano mnogo strasti i ljubavi tako da su, na neki čudan način, sve njegove umotvorine odvratne i prelijepe, pa mi je cilj da dokažem ljepotu ružnog u dvijema njegovim pripovijetkama.
Atmosfera u pripovijetkama Crna mačka i Izdajničko srce je napeta s obzirom na to da se od uvoda čini da je riječ o nečemu veoma bitnom, a na napetost se nadovezuju mračni motivi, iščekivanje i nepoznanice. Atmosferu grade i suptilni nagovještaji o duševnim nestabilnostima naratora, pa se često ne može razaznati da li su pojedine situacije fantastične i okultne ili, ipak, proizvod uma pripovjedača.
Držaću se dalje od puke analize jer je lijepa i delikatna djela lako banalizovati i razvodniti na taj način, ali na neke momente ću skrenuti pažnju: Po takne tačno dio podsvijesti koji nismo znali da imamo i upravo se zasniva na strahu od nepoznatog, kralju svih strahova. Zato su njegove priče toliko upečatljive – iako nisu stilski bogate kao kod drugih romantičara, one su savršeno proračunate i domišljate.
Zajednički motiv u Crnoj mački i Izdajničkom srcu je da trivijalna i apstraktna pojava (iako simbolički okultna) tjera čovjeka u najdublje ponore uma, gubljena zdravog razuma, ubistva i ubjeđivanja samog sebe u nešto što kolektivni razum društva tvrdi da ne postoji. Fabulu pokreće strah, a likove pokreću uroci. U oba slučaja, apstraktni motivi su pokretači.
U Poovom svijetu hibris postoji, mada on nije direktna osveta bogova ili viših sila, već griža savjest. Osveta nije spoljašnja, već unutrašnja, ali nju Poov matematički mozak savršeno stimuliše i priprema tako da je dekadencija lika užasavajuća više nego bilo koji grijeh koji se može počiniti.
Crna mačka mi je dugo bila omiljena Poova pripovijetka. Govori o veoma nježnom i blagonaklonom čovijeku koji je jedne noći dok je bio pijan iskopao oko svojoj crnoj mački Plutonu. Zatim je zbog griže savjesti ubio, da ne bi morao da je gleda tako nakaradnu. Simbol mačke ima dva značenja. Neki obožavaju njenu samoživost i samostalnost, ali svi smo izloženi sujevjerjima. Dakle, prva je pomisao na mačku, posebno crnu, nesreća i urok. U Poovoj pripovijeci je pokazana dualna priroda simbola mačke, od apsolutnog obožavanja i pokoravanja do unutrašnje inherentne zlobe i duševne prljavštine koje se ispoljavaju kroz njene fizičke deformitete u pripovijeci i toga da pripovjedača veoma polako i skoro neosjetno dovede do ludila.
Jednog jutra, sasvim hladnokrvno, namakoh joj omču oko vrata i obesih je za granu jednog drveta; – obesih je, a suze su mi lile iz očiju, i u srcu me je grizlo najljuće kajanje; – obesih je zato što sam znao da me je volela, i zato što sam osećao da mi nije davala nikakvog razloga za to; – obesih je zato što sam znao da time činim greh – i to smrtni greh koji će moju besmrtnu dušu čak lišti – ako je takvo šta moguće – domašaja beskrajne milosti Najmilosrdnijeg i Najstrašnijeg Boga.
Od tog zapleta, ubistva mačke, pripovjedača prate naznake uroka i suptilne prijetnje onostranih sila. Međutim, te naznake racionalizuje iako ga izjedaju strah i griža savjest dok upravo one ne postanu presudne za njegovu sudbinu. Dok se ova pripovijetka čita, nejasno je da li su naznake vještičarenja slučajnosti, proizvod mračnog uma pripovjedača ili ipak stvarna reagovanja uroka i viših sila; ta činjenica čini tok priče neizvjesnijom i strašnijom. Čak se i rasplet može protumačiti na oba načina, ali svakako navodi na onostrano. Neizvijesnost, nesigurnost – nepoznato, sve čini strašnijim.
Godinu dana poslije prvog čitanja Crne mačke, pročitala sam Izdajničko srce i ono je postalo moj novi favorit jer je suptilnije i realnije, samim tim je bilo složenije da se napiše i groznije kad se pročita – ukratko, skladnije i tim ljepše!
Tačno! – razdražljiv – bio sam i još sam užasno, užasno razdražljiv; ali zašto tvrdite da sam baš lud? Bolest je izoštrila moja čula – nije ih razorila, nije ih otupela. Povrh svega sluh mi je postao veoma istančan. Čuo sam sve na nebu i na zemlji. Čuo sam mnogo toga i iz pakla. Onda, po čemu sam ja to lud? Saslušajte! I obratite pažnju kako zdravo – kako staloženo mogu da vam ispričam čitavu priču.
Dvije pripovijetke imaju sličnu motivaciju i rasplet. Motiv za ubistvo koji je apstraktniji podstiče strah čitaoca – nije više toliko logičan kao urok vještice prerušene u crnu mačku, već lična mitologija straha pripovijedača koji je ubjeđen da je plavo slijepo oko njegovog komšije, prevučeno mrenom, zapravo urokljivo. On zbog toga veoma oprezno i proračunato planira ubistvo ovog jadnog starca, a na kraju zbog svoje ludosti i griže savjesti (kako se čini, najgori hibris koji susreće Poove junake) čuje glasno kucanje srca starca kojeg je ubio i uredno zakopao ispod parketa.
Njemu je jedini strah bilo starčevo neobično oko, pa se ni ne plaši da će ga policija uhvatiti u ubistvu kad mu pokuca na vrata. Kad je ubio starca, nema više briga i sasvim je spokojan. Ali, kad srce zakuca pod parketom kao sat zamotan u pamuk, vraćamo se Crnoj mački: da li srce kuca iz onog svijeta kao znak da će ga zauvijek proganjati zbog njegovog grijeha, ili je to jednostavno simptom duševne bolesti potpaljene grižom savjesti pripovjedača? Obje pripovijetke su me oduševile baš zbog toga što su proračunate do tančina i savršeno motivisane, a to se najljepše istakne u raspletima kad se svaki motiv i svaka rečenica skupi u savršeno skladnu cjelinu.
Po je u stilu mnogo svedeniji od drugih romantičara, ali su mu mračne teme očigledno naglašene koliko god mogu da budu. Ima li bolje kritike od toga da je Bodler, utemeljivač moderne poezije, upravo imao Poa za veliku inspiraciju? Bodlerova poezija je takođe veoma svedena, ali manje suptilna od Poa. On u svojim pjesmama Mačke, Mačka i Časovnik ima za lajt motiv mačku i njene magijske sposobnosti, ali su direktnije i nedvosmisleno iskazane.
Prije čitanja Bodlera, Poa sam smatrala samo veoma inteligentnim i posvećenim piscem, a njegove pripovijetke američkom literaturom za opuštanje. Nisam pretjerano cijenila umjetničku vrijednost njegovih pripovijedaka, ali kada sam se upoznala sam Bodlerovim životom i djelima, počela sam drugačije da razmišljam o Pou; stilsko bogatstvo je velika odlika književnosti romantizma (pomislimo samo na Igoove Jadnike i Geteove Muke mladog Vertera), ali shvatila sam da je galantnost stila nepotrebna da bi djelo bilo sasvim lijepo i kvalitetno – iako zaista mnogo više cijenim stilski složenija djela.
Ljepota je u skladu i promišljenosti, što savršeno karakteriše Poa. Najiskrenija umjetnost se rodi iz teških emocija i misli, pa je sasvim prikladno reći da su Poovi zapleti prelijepi koliko i potresni. Strah je najprisutniji ljudski instinkt, sve što nas vodi u životu je strah; bilo od neuspjeha, sujevjerja, nemaštine, nepoznatog ili nečeg sasvim iracionalnog što čuči u zabačenom ćošku naše podsvijesti, i samo čeka da ga nešto potakne. S obzirom na to da je instinkt veoma je jednostavan i skladan, dovoljno fleksibilan da se iskrivi u mnogo vidova duševne torture a da to bude savršeno estetski skladno, rijetko, neočekivano, morbidno – lijepo!
Comments