Prošlost je zatočena u turobnim slikama očađavljenim kestenjastim tonovima eha
vremena.
Na njima su uhvaćena lica prijevremeno ostarjelih vojnika čije ruke grčevito drže pušku. Te ruke će poslije mnogo godina ostati ogaravljene mrkim staračkim pjegama, a poslije rata ovaj nikada mlad čovjek ne zna svoje mjesto na nebu. Živi u prošlosti da bi zapamtio i zaboravio čiju su sve crnu zemlju i slobodu pogazili napaćeni koraci njegovih blatnjavih čizama.
Oni koji su mu ubili ime dajući mu pušku sjede na staklenim tronovima i jednim vatrenim dodirom mijenjaju tok istorije i budućnosti. Njihov plamen guta kafenkasti pergament istine bez dvoumljenja. Ako bi vojnici pali kao Lucifer, padali bi u taj plamen. Ti smrtnici su shvatili da su im jedine mesije one čije živote pjesmom ispričaju oko prašnjavog ognjišta. Ovaj vid utjehe bilo je njihovo hodočašće, a njihovi oštri pogledi bi samo ponekad odlutali tražeći sebe u budućnosti, zaboravivši da su u svojoj sadašnjosti već mrtvi.
Braon je boja krvi na vojničkoj odori i pepela koji ostaje za vladarima. Nažalost,
sadašnjost nije mit i iz pepela se neće preporoditi zlatna slava.
(esej na temu braon boje)
Comments