Skučenu betonsku terasu pozlatilo je i ugrijalo blago jutarnje sunce. Svjetlost koja je svoj put
našla do spavaće sobe pomilovala je njegovo naborano lice i natjerala ga da otvori trome
kapke. Kao i svakog dana, prva stvar koju je ugledao bila je maslinasta koža njegove supruge.
Obično je probudi poljupcem u čelo, ali se te noći vrpoljila u krevetu i naglo se smirila tek
oko 4 sata ujutru. Zato je pustio da spava još nekoliko sati i otišao po novine koje mu Kostja
ostavlja ispred vrata svakoga dana. Oboje su previše stari da bi po ruskoj zimi išli do
prodavnice da kupe novine, pa su sa Kostjom uspostavili rutinu - on njima donosi novine
svakoga dana, a srijedom dolazi na ptičije mlijeko, kolač koji je njegova žena usavršila još 70-
ih godina prošlog vijeka.
Preletio je pogledom preko velikih, crnih naslova, osjećajući se kao da kasni sa nečim, iako je
njegov jedini posao od kada je prestao da predaje na akademiji sklanjanje šahovskih figurica
koje ostavlja za sobom nakon usamljeničkih partija. Nije znao zašto joj toliko smetaju te
male, crne, drvene figurice, a ne smetaju joj velike, nedovršene skulpture koje su se nalazile
svuda po njihovom malom stanu. Te polužive glave, mutnog pogleda, snažne muške ruke
odvojene od nekog gipsanog ramena, biste žena koje su često dolazile da zamrzne njihovu
ljepotu u glini, podsjećale su ga na život koji je davno prošao. Možda jer je obratio pažnju na
njih, poslije toliko vremena, ili jer je ugledao kako spokojno lice njegove žene tone među
jastucima, shvatio je da nikada u životu nije napravio portret svoje najveće muze.
"Svjetlosti mog života", reče poljubivši je u sijedu kosu, citirajući Nabokova, kojeg su oboje
toliko voljeli, "dobro jutro, uspavala si se". Volio je njene snene oči, modre i zelene, koje su
godinama pomno pratile njegovo kretanje po stanu. "Proveli smo 42 godine zajedno, a nikada mi nijesi dopustila da te izvajam! Starimo, ljubavi, starimo! Vidjela si kako ruke počinju da mi se tresu, stalno mi govoriš da posjetim doktora. Neću još dugo imati snage da mijesim glinu, a kakav sam ja to muž, kakav umjetnik, ako tvom sjaju ne dam novi oblik? Već
godinama učim tvoje crte, svaku sam ti boru zapamtio, eto, i taj meki osmjeh, blago nakošen.“
Nije očekivao da će pristati, i iznenadio se što mu se na dnevnom redu našla posjeta
umjetničkoj radnji na uglu Fadejeve ulice. Naravno, da bi skupio snage za takvu avanturu,
morao je prvo doručkovati. Navikao je da ona pravi doručak, svakoga dana naizgled sve
obilniji. Kako je vrijeme prolazilo, doručkovali su sve duže, komentarišući nove političke
skandale ili stare Danteove stihove. Ovoga puta, kao zahvalnicu, on je spremao doručak.
Zadržali su ružnu drvenu kuhinju koja je bila u stanu kada su se uselili. Samo su zamijenili
Staljinov portret koji je visio iznad kuhinjskog stola reprodukcijom Klimtove „Nade I“. Njega
je djevojka sa slike uvijek podsjećala na njegovu dragu, ali je ona na njoj vidjela samo
trudnički stomak u prvom planu i monstrume u pozadini, koji su i njoj oduzeli nadu i ostavili
ih da žive sami, čitajući novine koje im donosi komšija, a ne sin ili kćerka. Nakon što je pojeo
blago zagorela pržena jaja, obukao je svoj stari sivi kaput, u kojem je godinama živio jak
miris duvana, i zaputio se ka prodavnici umjetničkih potrepština. „Utorak je“, brzo je konstatovao, „prodavnica sigurno radi“. Umorio se silazeći niz stepenice, pri tome ne sretnuvši nikoga poznatog. Komšije koje su poznavali su u posljednje vrijeme gledali samo na umrlicama na ulaznim vratima zgrade, a njihove su stanove popunili glasni studenti i tihe gospođe koje su izvodile svoje pse svakog dana u isto vrijeme. Kratka šetnja mu je prijala, iako je svakim korakom osjećao sopstvenu starost kako ga pritiska i otežava mu hod.
Vlasniku je odveć poznat njegov lik, jer svakodnevno dolazio u njegovu radnju kada je stvarao i radio kao profesor vajarstva. Zadržao se u radnji, pažljivo birajući materijal koji će iskoristiti, uljuljkan u nostalgiju koju mu je to izazvalo. Iako je kupio preveliku količinu gipsa, što je dodatno otežalo njegovo kretanje, prošetao je do cvjećare i kupio ljiljane, njeno omiljeno cvijeće. Jak miris je ispunio mali stan čim je kročio u njega i nije morao ni da posmatra njenu reakciju da bi znao da su joj se oko očiju stvorile male bore i usta stanjila u osmijeh. Upalio je gramofon i na njega stavio ploču izgrebanu od čestog slušanja. Ubrzo je zvuk stare šansone iz sovjetskog vremena ispunio sve prostorije u njihovom skromnom stanu, evocirajući sjećanja na mladost i njihovo upoznavanje.
Uživao je u svakom momentu procesa, pronašavši u sebi snagu i žar koju je mislio da je
izgubio. Možda je pronašao u njoj, a ne u sebi. Pomiješao je alginat sa vodom bez muke, i
nježno ga stavio na njeno lice nakon što je pomilovao i osmotrio njene crte u koje se zaljubio
decenijama ranije, neke potpuno nepromijenjene, neke intenzivirane i ojačane teksturama i
borama, što ih je učinilo ekspresivnijim i življim. Bila je toliko opuštena da je izgledalo kao
da spava, ne pomjeravši ni jedan jedini mišić. Srećan zbog toga, raznježen intimnošću ovoga
čina, nastavio je sa radom. Žitka masa se prelivala po krevetu, ali se ona nije bunila zbog
nereda, potpuno spokojna, umirena njegovim virtuoznim dodirima. Pažljivo je nanio gips,
trudeći se da joj ostavi dovoljno prostora za njeno tiho disanje. Neumjereno joj se zahvaljivao
i govorio joj da je lijepa, da je naljepša žena na njegovom životnom putu, i da se nada da
njegovi materijali to mogu da prenesu. Odabrao je srebro, što ga je koštalo cijelu penziju, ali
je ovo bila posebna prilika, i imao je ušteđenog novca za crne dane, koji ili nikada nijesu došli, ili ih je ona rastjerala svojim svijetlom. Dobro je odabrao. Svaka njena crta urezala se u srebro koje je istočio u gipsani kalup, sve što je ikada volio u životu ogledalo se na tom hladnom metalu. Rekao joj je da drži oči zatvorene i unio je tešku masku u sobu i stavio je pored njenog jastuka. Prosuta smjesa se stvrdnula i oko njenog tijela stvorila neku vrstu oreola.
Legao je pored nje, poljubio njena hladna usta, i dalje blago nasmiješena, desne strane blago podignute, i rekao joj da je voli zauvijek. Posljednjim staračkim naporom podigao je preostalo tečno srebro iznad svoje glave. Gramofonska igla koja se podiže sa ploče uskladila je svoj predvidivi pokret sa dostojanstvenim slivanjem metala. Posljednja stvar koju je osjetio bila je vrelina na svom licu, i pomisli kako to njegova žena isijava vrelinu od sreće i zadovoljstva. Mora da je vidjela njegovo djelo.
Kostja pokuca na vrata stana svojih komšija, držeći u drugoj ruci novine od toga dana.
Radovao se kolaču i partiji šaha, koja će, kao u uvijek, trajati duže nego što bi trebalo na
osnovu njegovih nezavidnih sposobnosti. Partije sa njim su jedine koje njegov komšija igra sa
nekim, i nakon kojih skloni figurice, jer ga on uvijek podsjeti da to uradi. Znao je da je
otključano, kao i uvijek, zbog seoske navike da se u kući uvijek vrata drže otključana. „Nijesu
se navikli na grad ni nakon 20 godina“, pomisli on i kroči u stan. Snažan miris ljiljana
pomiješao se sa još jačim smradom truleži koji je dolazio iz spavaće sobe. Vrata su bila
otvorena, i odmah je na krevetu vidio dva naduvena tijela, već izranjavana i na nekim
mjestima trula, žensko više nego muško. Krv mu se sledila u žilama i osjetio je suzu kako se
sliva niz njegov blijedi obraz. Jutarnja svjetlost se reflektovala o stvrdnutu lokvu srebra koja
je kao sivo ćebe prekrivala njegovog komšiju i dopuštala mu da nasluti konture njegovog lica.
Primjetio je srebrnu posmrtnu masku svoje komšinice pored njenog jastuka, i dohvatio je
izbjegavajući larve koje su počele da se šire po krevetu. Prislonio je uz razlivenu masku svog
prijatelja, sada već ohlađenu. Savršeno su se uklapale.
Comments