Niko nije primjetio da je jednog običnog četvrtka još jedna crna glava sjedjela među nama.
Isprva se činilo da se ni po čemu nije razlikovala, niko se nije mučio ni da je pita odakle je došla. Možda je nisu ni primjetili.
Pogled mi je slučajno pobjegao njoj. Nisam shvatila da je ne poznajem dok joj nisam vidjela sasvim obično lice, ono koje izgleda kao lice koje pripada nekome čije ime ljudi ne pamte.
Ipak sam nastavila da je gledam. Na njenom stolu bile su samo zgužvana vozna karta i stara sveska uprljana kafom. Nosila je dugi staromodni kaput i gledala je u daljinu kao što stari ljudi ponekad rade. NJene oči su bile stare oči djeteta koje bi tiho satima sjedilo u vozu i upijalo predjele koje bi vidjelo i one koje je zvalo domom. Možda je odraslo baš u tom putovanju koje ga je dovelo nama.
Crna glava je sigurno čuvala neku tajnu zalutalu iz minulog doba pod ključem na tavanu svoje duše.
Niko je nije zagledao dovoljno da primijeti kako su joj oči neobično crne i kako joj sjenka postepeno bježi sa svjetlosti.
Sljedećeg dana je Crna Glava iščeznula zajedno sa svojom sjenkom. Niko je nikad nije spomenuo, a ni ja se ne usuđujem.
Često me noću probudi tišina da mi upozori dušu na tog duha nekog mrtvog vremena, ili jednostavno na parče neobično lucidnog sjećanja.
Godine će proći i na tavanu ću naći svežanj starih pisama uprljanih kestenjastim tragovima vremena i kafe, a među njima nekoliko crno-bijelih fotografija.
Sjećanja mi u hladnom naletu prolaze pred očima. Na fotografiji jedna Crna Glava zamišljeno gleda kroz okno kupea voza na prizor koji mi ne izgleda kao ništa do gusta magla.
Comments